Grčka povećava vojnu nazočnost na granici s Turskom

Thanasis Kamilaris je ribar i dobro poznaje deltu rijeke Marice. Rijeka koja dijeli Tursku i Grčku na tom mjestu se ulijeva u sjeverni dio Egejskog mora. Delta granične rijeke je od velikog značenja za floru i faunu, s površinom od 200 kvadratnih kilometara. Mrežu kanala, pritoka i laguna je vrlo teško kontrolirati. Ministarstvo unutarnjih poslova zato se uzda u pomoć lokalnih ribara, koje je vojska opremila kao kvazi-nacionalne gardiste i oni su preuzeli funkciju granične straže. Ali za Thanasisa Kamilarisa i njegove kolege situacija polako postaje opasna.

Napadi iz Turske?

Uvijek iznova dolazi do sukoba između turskih graničara i grčkih ribara. „Pritom nas ugrožavaju i na grčkom državnom teritoriju", objašnjava Kamilaris: „Bio sam na rijeci i htio sam baciti mreže. S druge strane su došla četvorica turskih vojnika. Odmah su uperili oružje prema meni i kazali: 'Ovo je Turska'. A bio sam sigurno 100 metara udaljen od granice."

Jednog drugog ribara su uhitili i zaplijenili mu brod, kaže kolega Vasilis Vitsas: „Za Turke je to biznis. Da bi vas pustili, morate platiti 5.000 eura. U suprotnom sjedite pola godine u zatvoru. Naš kolega je morao platiti i dodatnih 4.000 eura za odvjetnika, kako bi se na sudu u Turskoj izborio za svoj brod." O takvim incidentima nitko ne govori, pa ni mediji.

„Sve to je krenulo od dana pokušaja puča u Turskoj“, sjeća se Kamilaris. Prije toga problema nije bilo. „Turci su dolazili i lovili ribu. I mi smo lovili ribu i sve je bilo u redu. Čak smo znali i popričati. S ljudima preko puta nemamo nikakav problem. Čak su nas i vojnici pozdravljali.“ Ali sa zaoštravanjem unutarnjopolitičke situacije u Turskoj, napetosti su porasle i na delti rijeke Marice.

"Mi smo oči vojske“

Ribari se osjećaju ostavljeni na cjedilu: „Da nas ovdje nema, sve to bi već odavno bilo tursko“, smatra Vasilis Vitsas. Samo kada grčka policija i vojska zajedno patroliraju ti ljudi imaju mir od turskih vojnika. Ali to nije dovoljno, dodaje Thanasis Kamilaris: „Mi ribari smo oči vojske i policije. Na sve načine nastojimo da ovaj dio rijeke ostane grčki.” Ribari s Marice se nadaju da će im Atena pomoći.

Vlada premijera Kyriakosa Mitsotakisa u srpnju je pobijedila na prijevremenim izborima, između ostalog i zbog obećanja da će povećati mjere sigurnosti u zemlji. Dio toga plana je ograničavanje broja izbjeglica na granici između Grčke i Turske.

Zajedničkim patrolama policije i vojske vlada od prosinca pokušava zatvoriti grčko-tursku granicu, kako bi spriječila dolazak većeg broja izbjeglica, koji se već mjesecima povećava. Na Maricu bi trebalo stići i dodatnih četiri stotine graničara. Premijer Kyriakos Mitsotakis tvrdi da su vojne mjere uvedene zbog izbjeglica. Ali oni dolaze od 1990-ih godina i prema izjavama ribara posljednjih godina njihov broj na delti Marice opada.

Ledeno doba između Atene i Ankare

Pojačana nazočnost na granici dolazi u vrijeme vrlo loših odnosa Ankare i Atene. Spor oko plina pred ciparskom obalom i turske akcije u Libiji dodatno pogoršavaju situaciju. Na tursko-grčkoj granici sve je više incidenata. Više puta dnevno tursko ratno zrakoplovstvo prodire na grčki teritorij. Tijekom noći kada je pokušan puč, osam časnika turske vojske je iz Turske pobjeglo u Grčku i tamo zatražilo azil. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan od grčke vlade je zatražio da izruči osmoricu pripadnika vojnih snaga. Vrhovni sud u Ateni je to odbio, s obzirom da, kako je ocijenjeno, u Turskoj im se ne može jamčiti pravedno suđenje.

U veljači 2018. godine situacija se dodatno zaoštrila kada su dvojicu grčkih vojnika, tijekom patroliranja, uhitili turski vojnici zato što su na jednom mjestu koje nije bilo označeno nekoliko metara prešli na turski teritorij. Više od pet mjeseci proveli su u turskom zatvoru zbog sumnje u špijunažu. Za to vrijeme turska vlada je vrlo jasno davala do znanja da je spremna pustiti te vojnike u zamjenu za turske časnike, odmetnike.

Mnogi ljudi u međuvremenu strahuju od eskalacije sukoba s Turskom. Po mišljenju Sotirisa Serbosa, profesora međunarodne politike na Sveučilištu Trakija, to prije svega ovisi o turskom predsjednika Erdoganu. „Ako Ankara bude vidjela korist u zaoštravanju sukoba, onda će doći do eskalacije. Erdoganovo samopouzdanje je ojačalo nakon turske vojne intervencije u Siriji.“ Turski predsjednik će igrati na svoju geopolitičku kartu sve dok transatlantska politika ne postigne konsenzus. Ali, Europa jedno mora razumjeti: „U Turskoj ima puno problema i podjela, ali nacionalizam i vojska ujedinjuju zemlju."

Serbos smatra da su napetosti između Ankare i Atene i posljedica nejedinstvene europske politike: „Potrebna nam je Europa koja razmišlja geopolitički i Turska treba biti uključena kao partner. Moraju se pronaći rješenja od kojih će obje strane profitirati. Grčka bi pritom mogla preuzeti ključnu ulogu i otvoriti novo poglavlje u odnosima Turske i EU-a.“

Međutim, unutareuropski sukobi, u kojima su u prvom planu pojedinačni državni interesi, onemogućavaju zajedničku strategiju za odnos prema Turskoj. „Erdoganu bi draži bio bilateralni kompromis. Pritom bi Europa trebala utvrditi agendu, a ne Turska.“