Kako s mrtve točke

Je li napetost u odnosima između Hrvatske i Srbije opet dosegla alarmantnu razinu? Jer ne radi se samo o uvredljivim grafitima ili izvikivanju navijača na nogometnim tribinama nego o porukama koje razmjenjuju najviši političari s obje strane. Prvo je bizaran politički potez hrvatske predsjednice koja je zaključila da se mora ispričati cjelokupnoj javnosti jer je u poklon pakete koje je dijelila djeci povodom Svetog Nikole ubačeno nekoliko čokoladica srpskog proizvođača podigao tenzije, ali prava erupcija žestokih političkih poruka iz Beograda uslijedila je nakon što je Hrvatska blokirala Srbiju u pregovorima za ulazak u EU u poglavlju 26 (obrazovanje i kultura)

 

Andrej Plenković je tek mlako pozvao Srbiju na „dedramatizaciju" i na „smirivanje izjava". U trenucima kad je na unutarnjopolitičkoj sceni na dnevnom redu donošenje proračuna, kada se vode iscrpljujući i neučinkoviti pregovori sa sindikatima javnih službi, a slijedi i uvođenje velike porezne reforme koja ne donosi bolji život većini građana, gotovo da je za hrvatsku vlast poželjno imati ovako zajapurenog vanjskog neprijatelja.

No, je li se Plenkovićeva vlada uopće mogla postaviti drugačije u pregovorima Srbije za pristup EU? Ili je ovakvo držanje Hrvatske zapravo očekivano s obzirom na cjelokupnu povijest hrvatsko-srpskih odnosa?

„Očekivano je kao trend, ali je pomalo iznenađujuće kao konkretan politički potez.", odgovara Dejan Jović, poznati politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu u razgovoru za Deutsche Welle. „Iznenađujuće je zato što je Hrvatska već dvaput pokušala blokirati Srbiju, ali je u tome bila neuspješna, prije svega zato što nije uspjela naći nijednog saveznika unutar EU za takvu blokadu. Uspjeh blokade u velikoj mjeri ovisi o tome koliko zemalja ima primjedbu. Hrvatska je najnovija članica, za koju svi znaju da je imala teške i komplicirane odnose sa Srbijom, i stoga je za uspjeh svake njene akcije prema Srbiji i BiH ključno da ima makar još neku drugu zemlju na svojoj strani. Očekivalo bi se da je iz ta dva prethodna neuspješna postupka nešto naučila. Drugo, moglo se očekivati i da će nova vlast - dakle, vlada g. Plenkovića - htjeti poslati pozitivan signal Beogradu: da je vrijeme za diskretnu diplomaciju, a možda i za resetiranje u međusobnim odnosima. Međutim, blokada pokazuje da se radi možda o novom stilu komuniciranja, ali da je politika vrlo slična onoj koju je provodila vlada g. Oreškovića.“

I EU je kriva

Dejan Jović se osobno zalaže za zajednički ulazak svih zemalja tzv. zapadnog Balkana u EU. „To je jedini put da se izbjegne stvaranje novih tenzija, i to u još opasnijim slučajevima, kao što bi bili oni između Srbije i BiH - ako jedna od te dvije zemlje uđe prije druge u EU.“, naglašava Jović.

 On podsjeća i na odgovornost EU-a za potpaljivanje niskih strasti između zemalja koje su već ušle u EU i onih koje žele ući: „Ulazak u EU je povećao samopouzdanje Hrvatskoj, a dug proces pridruživanja Europskoj uniji stvorio je mnoge frustracije, pa čak u nekim trenucima i osjećaj poniženja i nepravde. Sjetimo se samo da je i Hrvatska bila izložena blokadama, britanskoj u slučaju (ne)suradnje s Haškim sudom, talijanskoj oko interpretacije prošlosti i ZERP-a, i slovenskoj oko Piranskog zaljeva. Kao da sad pokušava samoj sebi pokazati da je doba u kojoj je bila više objekt nego subjekt u svojim bilateralnim odnosima s drugima prošlo. Nažalost, proces pridruživanja u EU vodio se na principu 'zemlja za zemljom', što je obeshrabrivalo suradnju između zemalja kandidata, a u nekim slučajevima je vodilo i u destruktivnu kompeticiju među njima, kako bi 'moja' zemlja ušla prije 'tvoje'. Europska unija mora prihvatiti da je i ona sama značajno doprinijela stvaranju novih tenzija, jer se svaka zemlja koja je ušla u EU prije svojih susjeda prema tim susjedima - ako su bili kandidati za članstvo - odnosila 's visoka'. Napokon, treba se sjetiti i grčke blokade Makedonije. Sve dok se ona ne ukloni, svima se šalje poruka da ima smisla ući u EU kako bi se dugotrajno, ako ne i beskonačno, blokiralo susjednu zemlju čiji status ovisi o vašoj suglasnosti," kaže Jović.

Nedostatak političke volje u Srbiji

Hrvatsku blokadu pregovora Srbije u poglavlju 26 srpski premijer Aleksandar Vučić nazvao je „poniženjem i gaženjem“, a Hrvatsku je proglasio - europskim falsifikatom. Srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić uvrijeđeno je poručio da će Srbija opet zapravo razmisliti želi li u uopće ući u EU, ako o njenom ulasku odlučuje – Hrvatska. „Mislim da te poruke pokazuju da Srbija ne razumije do kraja kako se donose odluke u EU.“, komentira Jović. Ministar Dačić mora prihvatiti da Hrvatska, kao i svaka druga zemlja-članica doista odlučuje o ulasku Srbije u EU. O ulasku ne odlučuje neki apstraktni 'Brisel‘, niti sama zemlja-kandidat - nego svaka zemlja-članica. Također, mislim da Srbija pogrešno procjenjuje sam karakter donošenja odluka u tom procesu. Primanje nove članice, pa čak i otvaranje i zatvaranje poglavlja u tom procesu, jest politička odluka, a ne neko pravo ili tehnički proces. Treba, stoga, postojati politička volja. Svaka zemlja-kandidat treba povećavati broj prijatelja i smanjivati broj oponenata unutar EU. Mislim da Srbija to ne radi - nego, upravo obrnuto, diže tenzije s Hrvatskom i tamo gdje su one potpuno nepotrebne. Možda je to i zato što je i samoj Srbiji poraslo samopouzdanje, prije svega zbog važnosti koju imaju zemlje na tzv. balkanskoj migrantskoj ruti.  Srbija vjerojatno očekuje i da se EU ponaša benevolentnije, s obzirom na ustupke koje srpska vlada čini u odnosu na Kosovo."

Na pitanje je li moguće poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa, Dejan Jović ogovara: „U srpsko-hrvatskim odnosima vidim već pet godina stagnaciju, koja je započela, ako tako mogu simbolički reći, onog istog dana kad je u Srbiji za predsjednika Republike izabran Tomislav Nikolić, a u Hrvatskoj za predsjednika HDZ-a Tomislav Karamarko. To se dogodilo istog dana. Time je završeno kratkotrajno razdoblje bliske suradnje koju su započeli predsjednici Josipović i Tadić. Naime, zbog tereta kojeg sa sobom nose iz 1990-ih, ni g. Nikolić ni g. Vučić nisu u prilici ostvariti bliže odnose s hrvatskim političarima, jer bi svakome političaru koji bi s njima bio u takvim odnosima velik dio hrvatske javnosti prigovorio na tome. Kasnije je g. Karamarka zamijenio g. Plenković, koji je svakako umjereniji političar, manje opterećen teretom rata. To je bila prilika za novi početak, koja još možda nije sasvim izgubljena. Pomoglo bi kad bi na predsjedničkim izborima u Srbiji također došao netko sličnog profila, ili - još bolje - netko tko se izravno suprotstavljao Miloševićevoj politici."

Politička drama neće ugroziti ekonomiju

Uzavreli politički odnosi između Hrvatske i Srbije skrenuli su ponovno pozornost i na gospodarske odnose dviju zemalja. Hoće li se ova politička napetost preslikati i na gospodarsku situaciju? Tko će tu biti veći gubitnik a tko dobitnik? Ekonomist Luka Brkić smatra da nema razloga za katastrofične procjene: „Nema takvog čvrstog kauzaliteta između politike i ekonomije. Često se ekonomski odnosi uspostavljaju prije političkih ili se prekidaju kasnije. Ili se uopće ne prekidaju. Dramatična predizborna retorika ima malo veze s ekonomskim odnosima, i to je zapravo vrlo dobro. Ekonomske veze naprosto funkcioniraju na jednoj drugoj razini, nezavisno ili malo zavisno od političkih, često paradnih talasanja.“ Mogući su, kaže, manji poremećaji ili zastoji, ali sigurno ne treba očekivati dramatične prekide svih ekonomskih veza ili blokade poslovanja. Srbija nije Hrvatskoj tako značajan gospodarski partner kao, primjerice, Bosna i Hercegovina, a još je manje značajna u odnosu na zemlje EU. Činjenica jest da Hrvatska ima pozitivnu vanjsko-trgovinsku bilancu u 2015., da je više izvezla u Srbiju nego uvezla, ali ne radi se o velikim brojkama i radi se uglavnom o tradicionalnim proizvodima.

Na pitanje kako komentira vijesti da su trgovine u vlasništvu Ivice Todorića u Srbiji „napadnute“ plakatima kojima se kupce poziva na bojkot? „Radi se o ekscesima koji sigurno neće imati ozbiljan učinak.“

 Brkić smatra da se u gospodarskim odnosima između Srbije i Hrvatske neće dogoditi ništa zabrinjavajuće unatoč svim izgovorenim „teškim“ riječima. „Činjenica jest da treba čuvati svako tržište i da se ne treba „igrati“ oko toga. No, objema stranama je u interesu da se politika ne prelijeva na ekonomiju i uvjeren sam da će obje strane oko tog pitanja pokazati zrelost.“