Centralizacija azilnog postupka

Europska komisija predstavila je dokument, koji bi državama članicama trebao poslužiti kao podloga za razmišljanje. „Priopćenje“, kako ovaj dokument nazivaju u žargonu EU, nije unaprijed formuliran prijedlog zakona. Do kraja godine zemlje članice se moraju izjasniti o tome kako zamišljaju buduću zajedničku EU-politiku oko azila. No do usvajanja i stupanja na snagu novih zakona bi mogle proći godine, smatraju u Europskoj komisiji.

I obzirom na to da se u Bruxellesu dobro zna da je zajednički zakon o azilu u jeku izbjegličke krize popriličan izazov, povjerenici ovim dokumentom zapravo prije svega žele potaknuti raspravu. Oni pri tome nude dvije opcije: a) sustav u osnovi ostaje takav kakav jest. Svaka zemlja članica sama odlučuje o tomu koje će izbjeglice i koliko njih primiti. Kako bi se rasteretile zemlje članice čije su granice i vanjske granice Europske unije, trebao bi se uvesti fleksibilni mehanizam preraspodjele. On se u dokumentu naziva "korektivni mehanizam pravičnosti" i b) cjelokupni dosadašnji sustav bi se trebao zamijeniti jedinstvenom Europske institucijom za pitanja azila. Podnositelji zahtjeva za azilom će po jasno određenom ključu biti raspoređeni po zemljama članicama, ovisno od broja stanovnika i ekonomske moći svake pojedine zemlje. Tzv. Dublinska regulativa, po kojoj je za izbjeglicu odgovorna ona država EU-a, u koju prvo uđe, će otpasti.

Komisija se želi riješiti dublinskog ključa

Europski povjerenik za useljavanje, unutarnju politiku i pravosuđe Dimitris Avramopulos pri tome jasno stavlja do znanja što je njegov prioritet. Njegova Glavna uprava otvoreno kritizira dosadašnji Dublinski sporazum. "Dublinski sustav ne osigurava naknadnu raspodjelu izbjeglica u EU. To je propust, koji je postao očigledan u aktualnoj krizi“, smatra Avramopulos.

Početkom listopada 2015. njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik François Hollande su u Europskom parlamentu zajednički priopćili da su Dublinska pravila "zastarjela i prevladana", jer ne funkcioniraju na terenu. Pored toga Grčka i Italija, kao prve zemlje Europske unije u koje kroči najveći broj izbjeglica, bi trebale biti rasterećene.

Zemlje članice se zaklinju u Dublin

U međuvremenu ovaj plan je radikalno promijenjen. "Dublin" bi ponovo morao biti na snazi, izjavila je kancelarka Merkel ali još više ističu zemlje EU-a koje se nalaze uzduž tzv. balkanske rute. One su ukazale na to da je Grčka sama odgovorna za podnositelje molbi za azil i da su stoga i zatvorene granice zemalja duž Balkanske rute. Uz pomoć Turske je dogovoren sustav po kojem Grčka izbjeglice i podnositelje zahtjeva za azilom vraća u navodno sigurnu zemlju tranzita Tursku. Ovaj sustav je osim toga predviđen i Dublinskom regulativom Europske unije.

Obzirom na to da su šefovi država i vlada EU-a na posljednjem samitu izričito usvojili ovaj sustav kao europsko rješenje, krajnje je upitno bi li zemlje članice uopće bile spremne mijenjati osnovna načela ponovo važeće Dublinske regulative. Čini se da je minimalna spremnost na određivanje minimalnog ili fleksibilnog ključa raspodjele. Mađarska i Slovačka će s tim u svezi uložiti žalbu pred Europskim sudom.

Jedinstveni sistem je postojao - barem teoretski

Od samita EU u Tampereu u Finskoj 1999. države članice EU su radile na usklađivanju zakona po pitanju dobivanja azila i izrade zajedničkih standarda koji bi važili za odobravanje azila. Nakon 17 godina to im je teoretski uspjelo. Od srpnja 2015. u Europi je na snazi novi zakon o postupku stjecanja azila, ali ga ne primjenjuju sve članice EU-a.

Taj zakon predviđa da postupak ne smije trajati više od 6 mjeseci. Ukoliko zahtjev za azil nije opravdan, on se po brzom postupku može odbiti već na samoj granici. Za priznavanje azila vrijede jedinstveni kriteriji, koje je preporučila Agencija EU-a za azil sa sjedištem na Malti - EASO. Prava podnositelja molbi za azil na tužbu i revizijski postupak su u svakoj zemlji EU-a ista. Svi podnositelji zahtjeva za azilom se s otiskom prsta registriraju u zajedničkoj banci podataka "Eurodac", kako bi se spriječilo da dva puta podnesu molbu za azil.

Papir za raspravu EU

Dokument Europske komisije, koji bi trebao poslužiti kao podloga za raspravu, predviđa da se Agenciji za azil EU-a prenesu ovlaštenja za donošenjem odluka. Ona bi trebala djelovati kao posljednja instanca. Stoga bi se sada morali osnovati uredi u svim zemljama članicama. To bi značilo potpunu "harmonizaciju postupka za dobivanje azila". Tako bi se odluke s nacionalne prenijele na europsku razinu.

Od samita u Tempereu pa do sada su zemlje članice u svim raspravama oko prava na azil uvijek inzistirale na tome da imaju posljednju riječ o tome koje ljudi i koliko njih žele primiti. To je u prošlosti dovelo do različitih kvota za prihvat izbjeglica iz različitih zemalja: dok recimo Iračani u jednoj od članica nisu imali nikakvu šansu za azil, druga zemlja EU je primala gotovo sve građane ove zemlje.

Poslanik njemačkih demokršćana u Europskom parlamentu Markus Ferber je na dokument Europske komisije za javni servis BR rekao: "Ne mogu si zamisliti da bi bilo ispravno da EU odlučuje o tomu koje izbjeglice će u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Njemačkoj ili Poljskoj steći pravo na boravak".

Za razliku od Ferbera, zastupnik liberala Alexander Graf Lambsdorff si može zamisliti da neke središnje odluke oko azila donose službe EU-a. Neke zemlje EU-a kao da se natječu kako bi imale što je moguće lošije uvjete boravka, što bi ponukalo izbjeglice da idu u druge zemlje. Tako su recimo izgledi za dobivanje azila u Mađarskoj osjetno lošiji nego u Njemačkoj. Stoga bi to bio ogroman napredak, kada bi se zahtjevi za azil upućivali ustanovi EU a a ne samo pojedinačnoj zemlji, članici EU“, zaključuje Lambsdorf.