Hoće li nas još i kazniti ako štedimo?

Godine 1924. su sudionici prvog Međunarodnoga kongresa štedionica u Milanu odredili posljednji radni dan listopada kao Svjetski dan štednje. To je tada bilo prihvatljivo i Nijemcima koji su još godinu dana prije doživjeli hiperinflaciju od koje još i danas imaju traumu: na primjer, početkom lipnja 1923. je jedno jaje koštalo oko 800 Reichsmark, početkom prosinca je za jedno jedino kokošje jaje trebalo platiti 320.000.000.000 RM. Štednja je tada bila čista ludost, ali sljedeće godine je uvedena nova valuta Rentenmark. S njom je opet imalo smisla nešto staviti na stranu za crne dane. U Njemačkoj se Dan štednje obilježava ovog petka zbog Dana reformacije 31.10., koji je u nekim pokrajinama državni praznik.

Direktori štedionica su tim danom htjeli mušterije - i prije svega mališane podsjetiti na mudrost štednje i kako se samo odricanjem i suzdržanim životom jednog dana onda može imati dovoljno za solidan život: "Zrno po zrno - pogača, kamen po kamen - palača." Zato, draga dječice, stavljajte svoje novčiće u svoje kasice-prasice... A danas, na Međunarodni dan štednje se te kasice otvaraju i vaš novac će biti stavljen na vašu štednu knjižicu. Tako ćete dobiti i kamate na vaš ulog.

"Hoćete štedjeti? Je l' Vi to mene...?"

Ali obzirom na trenutnu temeljnu kamatnu stopu Europske središnje banke, u zoni eura će vas u bankama - blago rečeno, čudno pogledati ako uopće poželite otvoriti štednu knjižicu, a o kamatama jedva da ima i riječi. To nije nešto što Nijemce ostavlja ravnodušnim: udio stanovnika koji novčanu politiku Europske središnje banke smatraju jednim od većih problema koji ih muče je samo u godinu dana narastao s 41 na čak 58%.

To je rezultat ispitivanja oko 1.800 građana ove zemlje koje je provela udruga njemačkih štedionica DSGV. "Time je faza minimalnih i negativnih kamata ESB-a definitivno dospjela usred društva", upozorava predsjednik udruge Georg Fahrenschon. "Nestanak kamata (na štednju) je ljudima sve veće opterećenje, a ruši se i njihovo povjerenje kako će odricanjem i štednjom onda imati dovoljno u starosti."

Novčana politika Europske središnje banke, dakle temeljna kamatna stopa je trenutno 0%, a čak je uvedena negativna kamata kada ESB uzima 0,4% novca kojeg banke povjeravaju središnjoj instituciji na čuvanje. To traje neko vrijeme, ali ishod je - pogledajmo stanje u kriznim zemljama zone eura - i više nego upitan.

To je svakako poticaj bankama da onda tvrtkama daju povoljne kredite za nove pogone i projekte, ali niti banke si u ovim danima ne mogu priuštiti da praktično besplatno posuđuju novac. To nije samo stvar dobiti novčarskih institucija, nego je jasno kako neki od tih kredita neće moći biti otplaćeni. Što je više takvih rizičnih kredita, to i kamate jednostavno moraju biti veće. Na kraju ispada da baš u rizičnim zemljama zone eura banke moraju ipak naplaćivati razmjerno visoke kamate.

Nismo mi tek "kolateralna šteta"

S druge strane, krivo je misliti da je politika ESB-a usmjerena samo kao poticaj investicijskim ciklusima. Ne, ona je sasvim konkretno usmjerena i protiv građana i štediša: umjesto da se štedi, želi ih se potaći na potrošnju. Potrošnja stvara potražnju za novim proizvodima gdje se onda poduzećima isplati uložiti u pogon. Ali i tu je problem što, možda s izuzetkom poljoprivrednih proizvoda, živimo u globaliziranom svijetu. Ako pogledamo etiketu "Made in..."  proizvoda koji smo kupili, veliko je pitanje čije to gospodarstvo potiče ova politika ESB-a i gdje se to stvaraju radna mjesta.

Ali opet, čak i ova novčana politika uglavnom ne pogađa pravi problem. Nijemcima uglavnom ide dobro - njih 52% je "zadovoljno" svojom financijskom situacijom, što je manje nego proteklih godina (2014.: 58%, 2015.: 56%), ali je još uvijek bolje nego u mnogim drugim zemljama EU-a. A ako su građani ove zemlje i prije bili neskloni špekulacijama, nakon svih mogućih financijskih kriza proteklih godina je njihov udio postao još manji: za 57% građana je sigurnost kod uloga najvažnija, tek njih 22% prvo gleda na dobit. A usprkos nikakvim kamatama, čak 5% Nijemaca je izjavilo kako želi - više štedjeti i stavljati na stranu! Samo njih 12% je došlo do zaključka kako će radije sada više trošiti.

I ukupna stopa štednje kod Nijemaca zapravo raste: u prosjeku, oko 9,7% svojih prihoda stavljaju na stranu. Ali i u ovoj zemlji čak 36% građana ne štedi za svoje stare dane, a njih 16% ne štedi baš ništa. No tko su oni? Baš kao i u Grčkoj, Portugalu ili Španjolskoj, to su uglavnom oni koji ionako nemaju ništa što bi mogli uštedjeti tako da je i utjecaj potrošnje na oporavak gospodarstva tamo i više nego dvojben.

A što da trošim?

Među njemačkim građanima s prihodom manjim od 1.000 eura mjesečno, njih 59% potroši - što nije nikakvo čudo - baš svaki cent. A obzirom na niske kamate u bankama, oni koji i zarađuju nešto što bi mogli uštedjeti sada najradije ulažu u nekretninu - od 2007. se čak udvostručio broj onih koji ulažu za svoj "krov nad glavom". To je pak jedan od razloga i eksplozije cijena nekretnina tako da oni koji malo zarađuju sada moraju još više plaćati za stan u kojem žive.

Ova vjernost Nijemaca svojim kasicama-prasicama ima i još jedan, možda najvažniji čimbenik kod pitanja štednje: nema mnogo razloga za štednju u doba kad je siguran u svoje prihode i radno mjesto i vjeruje da će mu u budućnosti biti još bolje. Štedi se upravo u nesigurnim vremenima: jedva polovica Nijemaca vjeruje kako će i u starosti, dakle kad više ne budu mogli raditi i zarađivati, biti financijski osigurani. Njih 30% nije sigurno u to, 18% je uvjereno da to neće biti slučaj - čak i ako sada štede. Svakako ih je teško uvjeriti da to neće biti tako, jer je ovakva temeljna kamatna stopa golemo opterećenje i za institucionalne mirovinske fondove.

Mnogi ekonomisti strahuju od trenutka kad će Europska središnja banka odlučiti podići kamatnu stopu. Iz kojeg god razloga: siromašnima ne pomaže, tamo gdje bi trebalo investirati gospodarstvo se ipak ne usuđuje jer ne postoji potrošnja, oni nešto imućniji imaju problema kako uopće štedjeti, a što će biti s mirovinskim fondovima i svima nama u starosti - to više ne zna nitko.

Ali podizanje kamatne stope nipošto neće biti lako: financijski svijet je tu veoma sličan ovisniku o narkoticima. Dok ima svoju dnevnu dozu, nekako još ide. Ali kad prestane taj "besplatni novac", tek onda nastupa prava kriza...