Hrvatska i Srbija neće ozdraviti "u neko skoro vrijeme"

Nazivaju ga ustašom, četnikom, izdajnikom ili, najblaže rečeno, provokatorom. Oliver Frljić proteklih je godina u gotovo svim novonastalim državama u regiji podigao mnogo prašine. Predstave kojima duboko i bolno zadire u bolesne pore društva opisuju se kao skandalozne. Istovremeno nižu se i brojne nagrade. Za neke je on ipak najuspješniji kazališni redatelj na Balkanu, koji kazalište pretvara u mjesto društvene odgovornosti.

U Beogradu se bavio ubojstvom premijera Zorana Đinđića te žrtvama Srebrenice, u Splitu hrvatskim ratnim zločinima nad srpskim stanovništvom, a u Bosni i Hercegovini međunacionalnom mržnjom. Nije štedio ni sebe, a ni svoju obitelj. U predstavi "Mrzim istinu", za koju kaže da je najosobnija, pred publiku je iznio traumatične epizode iz svoje obiteljske prošlosti.

Frljić se trenutačno bavi jednom drugom obitelji. S obitelji Zec. Točnije ubojstvom te srpske obitelji – Mihajla, Marije i njihove 12-godišnje kćerke Aleksandre, u prosincu 1991. godine u Hrvatskoj, za koje kaže da je "najveća mrlja Domovinskog rata".

Deutsche Welle: Gospodine Frljiću, u Hrvatskoj su u tijeku pripreme za referendum o tome hoće li brak ustavno biti definiran kao zajednica muškarca i žene. Koje je vaše mišljenje o tom referendumu?

Oliver Frljić: "Diskriminacija je upisana u same temelje Republike Hrvatske. Božićnim Ustavom iz 1990. godine Srbi su prestali biti narodom i postali nacionalna manjina. Ono što se danas događa u Hrvatskoj posljedica je te iste političke logike koja Ustav koristi za obračunavanje: bilo s nepoćudnim nacionalnim elementom ili, s gledišta zvaničnog katoličkog licemjerja, s nepoćudnim oblicima seksualnog ponašanja. Dakle, u hrvatskoj varijanti, Ustav se shvaća kao legitimacija za nesmetano iživljavanje većine nad manjinama. Udruga 'U ime obitelji' samo pokušava realizirati ono što većina u hrvatskom društvu misli. Jedino poraznije od ovog imbecilnog referenduma je činjenica da uopće postoji zakonska mogućnost da se građani na taj način izjašnjavaju o ukidanju prava jedne manjine."

U tijeku je prikupljanje potpisa za održavanje još jednog referenduma, kojim bi se institucionalno onemogućila upotreba ćirilice svugdje gdje Srbi ne čine natpolovičnu većinu stanovništva. Da li bi takav referendum bio izraz demokracije ili se radi o kršenju prava srpske manjine?

"Takvom referendumu je isključivi cilj kršenje prava srpskoj manjini, a s time da se njime dovodi u pitanje ustavno pravo drugih manjina – npr. talijanske u pojedinim istarskim gradovima. Ideja da se pokrene takav referendum ne treba čuditi kad je moguće, kao što se nedavno dogodilo u Vukovaru, da jedna ekspozitura HDZ-a, koja ima paramilitarne elemente, onemogući slobodno kretanje premijera i predsjednika države. Taj mini-puč je bio direktan napad na ustavni poredak. Od balvan-revolucije stigli smo do lampion-revolucije."

Jednom prilikom ste izjavili da su Srbija i Hrvatska sestre blizanke kada je riječ o nepriznavanju ratnih zločina. Da li mislite da će Hrvatska kao članica Europske unije efikasnije rješavati probleme u hrvatsko-srpskim odnosima?

"Mislim da ne, jer ne postoji iskrena želja da se ti problemi riješe. Pogledajte primjer predsjednika Josipovića. Dok je na bilateralnom planu prividno radio na normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije, na unutrašnjem planu je mobilizirao gotovo cjelokupni medijski servis u obračunu s predsjednikom Srpskog narodnog vijeća Miloradom Pupovcem zbog tekstova o aferi ZAMP koji su objavljivani u tjedniku 'Novosti'." (serija tekstova o navodnim unosnim poslovima Josipovićevog prijatelja Marka Vojkovića s Hrvatskim društvom kompozitora - ZAMP, prim. ur.)

Koliko vaš umjetnički angažman i kazalište uopće mogu utjecati na društvo?

"Teatar ne može transformirati društvo kao što je hrvatsko, društvo koje je pervertiralo demokratske mehanizme u sredstvo za najgore oblike diskriminacije jednog dijela svojih građana. Teatar ne može napraviti puno ni u društvu kao što je srpsko, u kojem oni koji su stvarali klimu u kojoj se mogao dogoditi atentat na Zorana Đinđića danas to isto društvo vode i predstavljaju se kao proevropske perjanice. Međutim, teatar ipak može stvoriti razliku, razliku koja nije vođena principima realne politike i svega onoga što se tim pojmom označava."

Kako ste se odlučili da radite predstavu o Aleksandri Zec?

"Ubojstvo Aleksandre Zec nije incident, kao što se sve ove godine predstavljalo, nego rezultat političkog projekta koji je jasno zacrtao na koji postotak treba svesti broj hrvatskih građana jedne nacionalne zajednice, a čiju renesansu gledamo ovih dana u desničarskim divljanjima, lomljenju ploča s ćiriličnim natpisima i ranije spomenutom prikupljanju potpisa za referendum o zabrani upotrebe ćirilice, sve, naravno, koncelebrirano od strane katoličke crkve. Tu je i sramotan sudski proces u kojem je napravljeno sve kako se krivci za ubojstvo Aleksandre Zec, bez obzira na njihova priznanja i materijalne dokaze, ne bi procesuirali."

Zašto svojim radom uvijek stavljate prst u ranu? Da li je po vama to jedini mogući put ozdravljenja jednog društva?

"Teško je vjerovati da će ova društva u neko skoro vrijeme ozdraviti. Njihovi nacionalni atavizmi izbijaju svako malo. Možda je prvotno pitanje što je stvorilo ranu, a ne treba li stavljati prst u nju."

Zašto današnja postjugoslavenska društva nisu spremna za suočavanje sa svojim dijelom odgovornosti?

"Kako očekivati da se ta društva suoče s odgovornošću kad su nastala kao rezultat neodgovornosti – najprije njihovih političkih lidera, koji su ih stvorili kroz ratne sukobe, razaranja, bezbrojne ljudske žrtve, kršenja osnovnih građanskih prava, a zatim i njihovih glasača, koji su im za takve politike početkom 90-ih godina prošlog stoljeća dali demokratsku legitimaciju? Slovenija, prva jugoslovenska republika koja se osamostalila, svoju državotvornost zapečatila je brisanjem 25.671 osobe iz registra stalnog prebivalištva. Bila je to isključivo osveta onim građanima koji nisu pokazali dovoljno lojalnosti novonastaloj državi traženjem njezina državljanstva. Hrvatska je, agresijom na dio teritorija Bosne i Hercegovine, pokazala da je ne interesira vođenje obrambenog rata, nego komadanje jedne susjedne i suverene države. Srbija je, nakon svih razaranja koje je prouzročila, nakon Srebrenice i Vukovara, nakon svih ratova koje je u protekla dva desetljeća vodila i izgubila, na kraju izabrala upravo one koji su bili ideološki kreatori i realizatori takve politike – SPS i ono što se danas zove SNS."

Kako komentirate plasman hrvatske reprezentacije na svjetsko prvenstvo u nogometu i Šimunićev pozdrav navijačima "za dom"?

"Hrvatska nogometna reprezentacija, a i veliki dio nacionalnog sporta, su oduvijek koketirali ili podržavali onu ideologiju koju je Šimunić otvoreno pozdravio. Sjetite se golova koje je današnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker svojevremeno posvećivao predsjedniku Tuđmanu. Taj isti Davor Šuker se i slikao na grobu Ante Pavelića. Nacionalističke ispade 'trenera svih trenera' Ćire Blaževića teško je i pobrojati. Slaven Bilić je svoje igrače motivirao Thompsonovim pjesmama. Ivica Kostelić svoju je sportsku spremnost usporedio sa spremnošću nacističkog vojnika. Igor Štimac, donedavni trener Hrvatske, među prvima je dao potpis za raspisivanje referenduma o braku. Primjera je bezbroj i u njima Šimunićev pozdrav predstavlja kontinuitet različitih oblika netrpeljivosti. Jedino što se promijenilo je odnos dijela medija koji prije par godina s tom i sličnim stvarima ne bi imali nikakav problem."