Hrvatska tone u plastičnom otpadu

Plastična ambalaža postaje sve već problem pri zbrinjavanju otpada, ali u RH se upravo uvode tek nešto rigoroznija nova pravila o povratnoj ambalaži i naplati vrećica. Ipak, hoće li to biti dovoljno?

S obzirom na posljednje podatke o implementaciji Direktive o jednokratnoj plastici u Europskoj uniji – neće. Hrvatska je, naime, po efikasnosti zbrinjavanja i provedbe dotičnih odrednica svrstana među donjih 30 posto EU-članica. Razlog su tome podjednako razne zakonske „rupe“ u vezi s tom problematikom, kao i nedosljedna praksa.

S idućom godinom proširuje se sustav povratne naknade kojim će se stimulirati prikupljanje veće količine ambalaže. Osim toga bi se ubuduće naplaćivale i plastične vrećice namanje težine, one koje su dosad u dućanima bile besplatne. Potonja će mjera sigurno imati efekta na džepove potrošača, a još uvijek je teško reći hoće li za posljedicu imati i čišći okoliš. U organizaciji Zelena akcija koja okuplja najdjelotvornije i najmjerodavnije aktivističke snage za zaštitu prirode i okoliša u Hrvatskoj, smatraju da problem slabih rezultata u provedbi EU-direktive potječe već od niske razine političke ambicije.

Nema velikih ambicija u borbi protiv plastike

„Mjere koje se nalaze u Zakonu o gospodarenju otpadom i dalje se ne provode, a Pravilnik o jednokratnoj plastici, ambalaži i ambalažnom otpadu i ribolovnom alatu izašao je na javno savjetovanje pola godine izvan krajnjeg roka što je dodatno otežalo provedbu“, rekla nam je Ana-Marija Mileusnić, voditeljica kampanje protiv zagađenja plastikom u ovoj nevladinoj udruzi. Ona nadalje procjenjuje da je dugo iščekivani pravilnik također potpuno neambiciozan te se njime propisuje samo minimum mjera koje određuje Direktiva.

„I dalje izostaju ciljevi za smanjenje potrošnje jednokratnih plastičnih čaša i spremnika za hranu“, primijetila je Mileusnić, „te se ne propisuju ciljevi za ponovnu uporabu. Ciljevi za ponovnu uporabu ključni su kako zabrana jednokratne plastike ne bi dovela do toga da se takvi predmeti na tržištu samo zamjene jednokratnim predmetima izrađenim od drugih materijala, jer se na njihovu proizvodnju i dalje nepotrebno crpe ograničeni resursi te gomila otpad."

Barem veća povratna naknada?

Pozitivna stvar, prema stajalištu Zelene akcije, ipak jest to da se sustav povratne naknade proširuje. „Ali jedan od mnogih prijedloga koje smo već uputili Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja RH bio je da se, uz valutni prelazak na euro, iznos naknade povisi sa sedam na 10 eurocenti kako bi se povrat ambalaže dodatno stimulirao. Valja spomenuti kako je 10 eurocenti i dalje najniži iznos povratne naknade u EU“, napomenula je Ana-Marija Mileusnić. Dodaje kako će se njezina organizacija, kao i druge članice Platforme za borbu protiv zagađenja jednokratnom plastikom u Hrvatskoj, uključiti u proces javnog savjetovanja o aktualnom pravilniku te pozvati građane i građanke da pošalju svoje komentare.

Kritički je spram državne politike zbrinjavanja plastičnog otpada nastrojena i hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan. Ona je već lani, kad se dosta izvještavalo o pojedinostima EU-direktive o jednokratnoj plastici koja je u primjenu uvedena tokom ljeta prošle godine, upozoravala na činjenicu da RH kasni s implementacijom: „Hrvatska je po običaju zakasnila s prijenosom propisa u nacionalno zakonodavstvo. Europska komisija je očekivano pokrenula postupak povrede prava, za koji se nadam da neće rezultirati kaznama.“

„Nisam iznenađena što smo u klubu zemalja, mahom istočnih, koje se nisu iskazale po ovom pitanju. No to je paradoksalno, obzirom da smo zemlja koja uvelike ovisi o turizmu i monetizaciji prirodnih ljepota i čistog okoliša. Nadalje, Hrvatska je među državama-članicama koje nisu postavile nacionalni cilj smanjenja potrošnje, a bez ciljeva je teško postaviti odgovarajuću strategiju i donijeti mjere", rekla je Borzan za Deutsche Welle.

Koliko Hrvatima uopće smeta toliko plastike?

„Direktiva, kao oblik zakonodavnog dokumenta EU", nastavila je ona, „postavlja osnovne ciljeve koje se žele postići, u ovom slučaju smanjenje zagađenja okoliša, dok je državama-članicama dana relativna sloboda kako te ciljeve postići. Hrvatska se odlučila na naplatu najtanjih vrećica, kao svojedobno i onih debljih. Neke države su umjesto toga ili uz to odabrale put obrazovanja javnosti i podizanja svijesti o problemu zagađenja plastikom. Smatram kako je to ključno, kao i implementacija koncepta proširene odgovornosti proizvođača, koja se pokazala učinkovita u drugim kategorijama proizvoda, odnosno otpada."

Hrvatska se pored subjektivnih slabosti veoma intenzivno susreće i s onima objektivnim, kad je plastični otpad posrijedi. Prema novom broju britanskog znanstvenog časopisa Nature, najcitiranije publikacije te vrste u svijetu, okolne zemlje na Jadranu svrstavaju se među najizrazitije zagađivače mora plastikom na Sredozemlju, računajući pritom Italiju, Crnu Goru i Albaniju. Sve u svemu, više je nego dovoljno problema s tim u vezi kojima se RH mora hitno početi kudikamo ozbiljnije baviti, od domaćeg zakonodavstva i nadzora do diplomacije.