"Zeleni otoci" nisu dovoljni

Gospodarenje otpadom trajna je slaba točka hrvatske ekonomske i ekološke politike, no prilagođavanjem europsko-unijskim direktivama u tom sektoru čini se da bi i tretman otpada mogao krenuti nabolje sa sadašnje niske razine iskorištenja njegova potencijala. Prošli tjedan ustvrdio je to i ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović govoreći o skorih 12 tisuća radnih mjesta koja bi se otvorila kroz razvoj takve tzv. cirkularne ekonomije. S druge strane pak ukazuju se u njegovu resoru i dalje neke klasične boljke, primjerice u vezi s novom Uredbom o komunalnom otpadu koja bi uskoro trebala biti poslana vladi na završni postupak usvajanja.

Prve reakcije na taj akt nisu povoljne, u nevladinim krugovima govori se među ostalim o njegovoj kozmetičkoj prirodi, umjesto potencijalu za ozbiljan zaokret. Štoviše, u Zelenoj akciji – najuspješnijoj hrvatskoj ekološkoj udruzi – na viđeni nacrt teksta reagirali su predstavkom s nazivom "Uredite uredbu!", no zatim nije poznato kako je rečeno ministarstvo u praksi reagiralo na tu sugestiju te što će točno biti njezin eventualni efekt. Prigovori se kreću u više smjerova, počevši od činjenice da građani i dalje ne bi bili istinski odgovorni za odnos prema otpadu u kućanstvima.

Nužno poticanje odvajanja otpada

Pritom izostaje i primjerena kontrola, kao i penalizacija za kršenje obaveza, no prije svega nema poticajnog organiziranja građana na djelotvorno razvrstavanje i olakšanu predaju raznih tipova otpada nadležnim službama na obradu. Drugim riječima, plaćanje naknade za zbrinjavanje nije iskorišteno za promjenu dosadašnjih „pasivnih“ pozicija. Građani bi ipak mogli biti stimulirani na ekološki kvalitetniji odnos tako što bi računi onih koji pravilno tretiraju otpad bili manji, a komunalna korist bi rasla. No uredba predviđa stari tip zbrinjavanja koji predviđa da bi u svakoj gradskoj četvrti postojao "zeleni otok" s kontejnerima za nekoliko različitih vrsta otpada, i to je sve. Danas ni malobrojna reciklažna dvorišta iliti oporabišta nisu baš jako posjećena.

Agronom i nevladin aktivist Marijan Galović, stručnjak za zbrinjavanje otpada, rekao nam je tim povodom da je bolja i ovakva uredba negoli nikakva, jer ćemo se na taj način makar pokrenuti s mrtve točke. "Mi smo kao zemlja najbolji na svijetu kada je riječ o smišljanju načina za izbjegavanje rada u ovom području", izjavio je Galović za DW, "pa ćemo nakon donošenja uredbe i dalje čekati na donošenje novog nacionalnog plana, a zatim ćemo smisliti neki novi razlog zbog kojega ništa ne činimo." On povrh toga smatra da više nema razloga čekati na uspostavu integriranih sustava gospodarenja otpadom, jer uredba i plan ne mogu ni utjecati na njih ako se primjenjuju najbolji dostupni standardi u sektoru odvojenog skupljanja.

Galović također skreće pažnju na pitanje radnih mjesta u komunalnim poduzećima i visoku cijenu usluge zbog troškova obrade u Centrima za gospodarenje otpadom. "Jer, otpad je značajan resurs za razvoj neke zemlje, ali potrebno ga je prije toga odvojeno prikupiti", naglasio je on, a zatim smo na istu temu porazgovarali i s Đurom Horvatom, vlasnikom i direktorom poduzeća Tehnix. Horvat je proizvođač strojeva i integriranih pogona za obradu svih vrsta otpada, ali on znatno više poslova, na desetke njih, realizira u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Konkretno, bilježimo tek dva veća domaća slučaja: sortirnicu u Vodicama i pogon za obradu na Krku.

Dobit u recikliranju, energiji i radnim mjestima

"Traženi smo u cijelom svijetu, proizvodimo sustave za totalnu obradu svih vrsta komunalnog i osobnog otpada. Iza toga ništa ne ostaje kao nerješivi dio, čak i pepeo miješamo s cementom,a sve u skladu s EU-direktivama i standardima", tumači Horvat. Saznali smo tako i da se otpad zbrinjava u tri faze: prvo se izdvaja osam frakcija korisnih tvari za reciklažu, poput stakla, platna, metala, itd. Organski se otpad pak rabi za proizvodnju komposta koji se po potrebi obogaćuje mineralima za poljoprivrednu namjenu. Sav ostatak, kao treći dio, zahvaća čak oko 50 posto ukupnog otpada, a može se iskoristiti kao energent vrijednosti usporedive s onom iz ugljena.

Mada bi hrvatski gradovi takvim pogonima za obradu mogli dobiti značajnu energiju i korisne reciklirane tvari te otvoriti brojna radna mjesta, a investicija se u pravilu isplaćuje u roku od tri do pet godina, takva orijentacija ipak još nije uzela maha. "U Hrvatskoj generalno ne dolazi do izražaja struka ze područje otpada pa je niti nema dovoljno, ima samo političara", zaključuje Đuro Horvat dodajući kako složeno pitanje poput otpada zahtijeva dugoročno sustavan pristup u svrhu razvoja jedne nacionalne ekonomije.