Hrvatske švelje na rubu propasti

Odgovor smo pokušali pronaći u sinonimu za kvalitetnu odjevnu industriju – u varaždinskoj tvrtki Varteks koja i sama u svojoj internetskoj prezentaciji ističe suradnju s prozvanim Hugom Bossom. „Varteks za Hugo Boss proizvodi od 1994. godine te je već petnaestak posljednjih godina na vrhu ljestvice najboljih kontraktora te modne kuće“, stoji na službenoj stranici. Riječ je o tvrtki koja je, uz brojne probleme koje prate odjevnu industriju u Hrvatskoj, ipak uspjela preživjeti i sačuvati više od 1800 radnih mjesta. Veliki dio te donekle pozitivne priče čine i poslovi za velike strane naručitelje.

Nakon što smo tvrtku telefonom i pismeno obavijestili da dolazimo u Varaždin te kako bismo rado porazgovarali s nekim iz Uprave o potplaćenosti radnika u tekstilnoj industriji, problemima u poslovanju i mogućnostima njihovog otklanjanja, odgovor nismo dobili. Tim neobičnije što je predsjednik Uprave Varteksa Zoran Košćec ujedno i predsjednik Udruženja tekstilne i odjevne industrije pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) preko koje smo također pokušali dogovoriti sastanak.

O plaćama u branši nas je, umjesto njega, izvijestila stručna suradnica HGK-ovog Sektora za industriju Branka Prišlić, no konkretne optužbe koje je Clean Clothes Campaign isporučila na adresu Huga Bossa i njegovih partnera – nije željela komentirati. Kaže, prosječna mjesečna neto plaća u primarnoj tekstilnoj industriji u travnju je iznosila 5082 kuna bruto, od toga radnik na račun dobije 3765 kuna (495 €). U odjevnoj industriji plaća je i manja - 3857 kuna bruto ili 2929 kuna neto (385 €). No ipak, riječ je o prosjeku koji često prikriva pravo stanje na terenu.

Šute i rade

Kako je raditi za veliki svjetski brend i koliko se može zaraditi pokušali smo doznati i od samih Varteksovih švelja. Ali čak i posredstvom sindikata ili civilnih organizacija je bilo nemoguće pronaći neku radnicu koja je spremna da joj se objavi ime i prezime i koja bi opisala stanje u tom poduzeću. Djelatnice pred varaždinskim pogonom tek poručuju kako „nisu zainteresirane za razgovor s medijima“ ili „dobro je kako je moglo biti.“ Na pitanje koliko zarađuju, odgovaraju kiselim osmijehom i okretanjem glave.

Da ta zarada nije velika i da je manja o hrvatske prosječne plaće, potvrdio nam je i šef Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Nenad Leček. „U Varteksu švelje rade za 2500-2600 kuna neto (330 – 342 €). To je plaća za normalno radno vrijeme za normalno izvršenje rada. S tim da one koje imaju sreću da možda rade neku subotu dodatno pa im tvrtka isplati više novca. Prije nekoliko godina smo provodili anonimnu anketu i to se otprilike tu kreće. Prosjek povećavaju majstori, rukovoditelji, ali švelje primaju toliko, s par kuna razlike gore ili dolje.“ Ista je situacija, doznajemo, i u sličnim tvrtkama, a često puta je i gora.

Time su, što se Hrvatske tiče, potvrđeni navodi iz Huga Bossa prema kojima kompanija pazi da partneri u drugim zemljama isplaćuju barem zakonom propisan minimalac. No pravo je pitanje kakav život takva plaća može priuštiti kada kilogram miješanog mljevenog mesa u supermarketima košta oko 40 kuna (5,40 €), jedan par srednje kvalitetnih cipela 760 kuna (100 €), a komplet udžbenika za prvi razred gimnazije čak 2300 kuna (300 €).

Surovi odnos ponude i potražnje

I dok nam iz HGK odgovaraju da je cijena rada u tekstilnoj i odjevnoj industriji "rezultat odnosa ponude i potražnje", Sanja Sarnavka predsjednica građanske organizacije Kuća ljudskih prava ne sumnja da je riječ o iskorištavanju tekstilnih radnika. „Na koncu, i to tržište i njegova pravila su stvorili oni koji imaju moć. Nije ono došlo iz svemira pa mi sad plivamo u njemu. Svi se formalno kunu u ljudska prava, a ona se krše svakodnevno. Uz to, svi govore 'bitno je da se radi' i stvorena je nesigurnost oko radnog mjesta. Umjesto da se razgovara oko povećanja standarda svih radnika, govori se 'budi sretan da uopće radiš'. To je živi primjer hrvatskih tekstilnih radnica. Ako imaju supružnika ili dijete koji rade u drugoj branši, ili člana obitelji koji prima mirovinu, onda skrpaju kraj s krajem.“

Kada se govori o stranim kompanijama koje su na taj način prozivane u javnosti, Sarnavka se, uz Huga Bossa, prisjeća i Benettona. „Svi smo bili oduševljeni njihovim kampanjama kojima su propagirali socijalnu odgovornost. A onda smo u Hrvatskoj vidjeli kako žive te radnice, najčešće uz ugovor na određeno vrijeme. Ako jedna digne glas, odmah ju se miče jer postoje već stotine žena koje će preuzeti njen posao. Užasno je da smo se vratili sto godina unazad. Ne treba zaboraviti da je obilježavanje Međunarodnog dana žena počelo upravo zbog tekstilnih radnica u Sjedinjenim Državama“, kaže aktivistica.

Unatoč svemu, teško je izbjeći dojam da se Hrvati, osim kada je riječ o ideološkim pitanjima, vrlo diskretno bore za svoja radnička prava. Na ulice izlaze ne zbog potplaćenosti, nego kada i te minimalne plaće ne prime šest ili više mjeseci. Novi Zakon o radu (ZOR) dodatno će ugroziti prava radnika, posebice trudnih radnica koje će poslodavac moći otpuštati bez objašnjenja. Paradoksalno, na vlasti su socijaldemokrati. „Vrlo često čujete i obrazovane ljude koji se ljute na sindikate jer 'bespotrebno' napadaju ZOR i uopće ne razumiju što će se dogoditi ako ovakav zakon dođe u primjenu. Trebat će nam još 100 godina da dobijemo građane koji su odgovorni i građanski aktivni, osim kada je riječ o društvenim mrežama. Svi su jaki na riječima, ali kada treba izaći na cestu ili se organizirati, onda dođe do razlaza“, žali se Sanja Sarnavka.

To se odlično čuje i u savjetovalištu kojeg Kuća ljudskih prava vodi već godinama. „Redovito nas radnice nazovu da nam se požale na radne uvjete, ali kada dođemo do točke kada se zapitamo što ćemo poduzeti, oni kažu – ništa. One se izjadaju, ali nitko ne želi ići u javnosti ili poduzeti pravne korake jer se boje. S druge strane imamo pravosuđe takvo kakvo jest pa se sve svede na to da im je zaista draže imati tih 2 tisuća kuna nego ništa. Boje se kazni i otkaza, a s druge strane, tu je i autocenzura. Čak i kada govorimo zviždačima, nitko od njih nije bio nagrađen, već je kažnjen. Osim toga, nema solidarnosti. U Hrvatskoj je zvijezda žena koja je prepustila svoj posao drugoj ženi, zato jer je ona jedna od 4,5 milijuna.“

Ne mogu pratiti zahtjeve poslodavca

No strah od javnog nastupanja među hrvatskim šveljama i tekstilcima valja razumjeti u uvjetima u kojima na burzi čeka više od 300 tisuća nezaposlenih. Ako dobiju otkaz teško će naći posao, pogotovo ako se radi o već iscrpljenim ženama u pedesetim godinama života. „Uvijek ima puno otvorenih radnih mjesta, pogotovo za šivače. To su radna mjesta na kojima treba raditi od jutra do sutra za minimalac. Kod nekih poslodavaca se radi prekovremeno svaki dan dva do tri sata, svaku subotu. Rade 50-60 sati tjedno za minimalnu plaću. Te žene to ne mogu pratiti pa naposljetku, ako se i zaposle kod takvih poslodavaca, i tamo dobiju otkaz. Tada postaju socijalni slučaj“, prepričava hrvatsku stvarnost sindikalist Leček.

Za takozvane lohn poslove u kojima poslodavci prodaju samo „radničke ruke“ stranom naručitelju smatra da su već pomalo stvar prošlosti. „To se na početku dvije tisućitih jako isplatilo. Onda se dogodilo to da su stručni ljudi otišli, a ostali su samo direktori, šefovi proizvodnje i šivači. više nemamo stručnjake koji bi možda mogli organizirati proizvodnju i razvoj. U takvom se poslovanju treba svaki dan što više proizvesti za što manje novca pa je jedini opstanak takve proizvodnje tehnološki napredak kako bi se stigle sve veće proizvodne norme.“

Baš kao i Branka Prišlić iz HGK, sindikalist Leček smatra da je izlaz iz ove neodržive situacije proizvodnja robe s dodanom vrijednošću. „Trebali bismo proizvoditi tehničke materijale za vojsku, policiju, avionsku i slične industrije. Tu možemo biti konkurentni kvalitetom, umjesto da se s istočnim zemljama natječemo u jeftinoći rada. Država bi nam trebala dati samo malo zraka, smanjiti davanja na plaću i ostale namete, kako bismo se mogli zadužiti za kupovinu tehnologije.“ Država, složni su i sindikati i poslodavci, za sada, ne pokazuje dobru volju pa od propasti hrvatske tekstilne i odjevne industrije ipak najviše profitiraju strani naručitelji.