Hrvatskim novinarima je loše, „lokalcima“ je još gore

Gotovo 36 godina Diana Ferić piše za razne medije u Šibeniku i bez ustezanja kaže da položaj novinara u lokalnim medijima nikada nije bio gori i da nikada nije bilo toliko autocenzure kao danas. „Osamdesetih godina prošlog stoljeća već je popuštao režim kojeg smo smatrali jednoumnim i nismo osjećali nikakve pritiske. Uoči demokratskih promjena devedesetih izvještavali smo, komentirali i analizirali potpuno slobodno. Na radiju smo ugošćavali predstavnike svih opcija, otvarali teme poput bespravnih gradnji tadašnjih moćnika i nikada nije bilo prigovora. Čak ni u ratu, a izvještavala sam i s bojišta, nisam imala tako snažan osjećaj autocenzure kao sada", objašnjava Diana za DW temeljni problem rada u lokalnim medijima danas.

Bez novaca nema ni istine

Ona više nije samo britka novinarka lišena straha da bi se objavljivanjem kritički intoniranih članaka mogla zamjeriti nekom moćniku nego i vlasnica prvog neovisnog portala u gradu „Šibenik news". On donosi sve priče od interesa javnosti bez obzira svidjelo se to nekome ili ne. Zato o muci lokalnih medija može govoriti s dva aspekta. „Velikih, slobodnih oglašivača više nema, mali su slabi ili nemaju interesa. Jedini sigurni izvori prihoda su jedinice lokalne samouprave, gradska i županijska poduzeća i tvrtke koje su povezane s nositeljima vlasti. Što god želimo objaviti moramo dobro razmisliti kakav će odjek imati u gradskoj ili županijskoj upravi, Vodovodu ili Čistoći. Nekoliko puta da sam bila kažnjena jer se nešto što sam napisala nije svidjelo jednoj imućnoj gradskoj tvrtki“, govori Dijana.

Većina lokalnih medija u Hrvatskoj objavljuje „copy-paste“ sadržaje, uglavnom prenosi priopćenja, u tekstovima nema kritičkog odnosa prema stvarnosti, sve se manje čuje glas građana, a oporba teško dolazi do mikrofona i kamera. Ozbiljni i edukativni sadržaji zamjenjuje se trivijalnostima. Mladi novinari su naučeni da na konferencijama za medije ništa ne pitaju, ne komentiraju i ne donose zaključke.

„Građani od nas očekuju da budemo glas javnosti i u njihovoj službi, a ne samo posrednici između njih i javnih politika, ali ne razumiju što nam se zbiva i u kakvoj smo situaciji“, naglašava Diana Ferić.

„Svi se tu znaju – i ne opraštaju"

Novinar Darko Baronica s tridesetogodišnjim radnim stažem, jedan od osnivača i dugogodišnji urednik „Pakračkog lista“.  Ističe da u svojoj karijeri nije doživio izravni pritisak da nešto mora ili ne smije objaviti ili kako će objaviti, ali da u glavama novinara danas postoji, možda i nesvjesna autocenzura. „Lokalni mediji, zbog malog broja stanovnika na području koje pokrivaju i slabe ekonomske razvijenosti, imaju vrlo mali financijski potencijal da sredstva za pokrivanje troškova osiguraju na tržištu pa tu prazninu pokrivaju jedinice lokalne samouprave. Taj novac ne bi bio problem da lokalne vlasti shvaćaju proračun onako kako bi trebale, kao novac poreznih obveznika, a ne vlastiti", kaže Baronica.

On izdvaja još najmanje dva razloga koja ugrožavaju slobodu medija i položaj lokalnih novinara. Prvi je ograničenost male sredine: „Kada temu u mali grad dođe obrađivati novinar iz medija nacionalne razine sa sjedištem u Zagrebu, on je možda prvi put u Pakracu i tko zna kad će doći opet. Ili nikada! Mi svoje izvore informacija srećemo opet, gotovo svakodnevno. Oni će nam biti opet i opet, izvor informacija za slijedeći tekst. U tom kontekstu je drugi problem što u malom gradu svi poznaju sve, međusobno su povezani rodbinski, kumovski, susjedski, ili su zajedno išli u školu. Cijelog života se na različite načine pomažu i trebaju. I trebati će se opet. To je možda još i snažniji faktor koji uključuje autocenzuru. Znam to dobro jer sam u nekoliko navrata isključio autocenzuru i ostao bez prijatelja s kojima sam godinama išao u školu".

Što manje zna, bolji je „novinar"

Drugi razlog je činjenica da se od novinara više ne traži stručna sprema, radno iskustvo, znanje ili bilo što slično što bi nekome dalo pravo da radi kao novinar:  „Dapače: što manje znanja, tim bolje jer je manje rasuđivanja i kritičnosti, a veća ovisnost. Stoga je novinar lako zamjenjiva i potrošna roba".

Diana Ferić ne vidi rješenje problema lokalnih medija niti je sigurna kako u današnjim uvjetima sačuvati dignitet i zaštiti profesiju. U Šibeniku postoji pet portala što je za jedan mali grad previše i predlagala je da se udruže jer bi tako bili jači, manje ovisni, a oglašivačima zanimljiviji. Ali, ideju nitko nije podržao.

Novinari u malim sredinama izloženiji su pritiscima od kolega u velikim gradivima. Zbog pisanja mogu imati neugodnosti  u svakodnevnom životu i tamo gdje se najmanje nadaju: na ulici, u kafiću, trgovini, bolnici, u vrtiću kad dođu po djecu ili u školi na roditeljskim sastancima. Probušene gume, potrgani brisači na vjetrobranskim staklima, ogrebeni automobili tek su blaga upozorenja. Svakodnevno su na otvorenoj vjetrometini, vrijeđa ih se na društvenim mrežama, prijeti, ucjenjuje, zastrašuje i fizički napada.

„Kolegicama i kolegama u lokalnim medijima je puno teže od onih koji žive i rade u Zagrebu. Zato je u našem novom programu njihova zaštita jedan od prioriteta. To podrazumijeva odlazak do njih, izravno im pružiti podršku i svaku drugu pomoć. Na žalost, njihovi su problemi do sada bili u drugom planu jer su sva svjetla pozornice bila usmjerena na Zagreb. U malim mjestima se događa da novinara netko fizički napadne, a da on svog napadača u jednim danu sretne i po nekoliko puta. Napadači su obično lokalni šerifi koji uživaju političku, policijsku i pravosudnu zaštitu. Obići ćemo kolege u svim hrvatskim županijama, internacionalizirati njihove probleme i pravosudne progone i biti vrlo glasni kako bi zaštiti njihove interese, profesionalni kredibilitet i na kraju živote", izjavio je za DW predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko.