'Hura, počeo je rat!'

Ernst Troeltsch svakako nije bio nekakva "usijana glava" željna rata i po svemu se razlikovao od mladog doseljenika iz Austrije gotovo bez ikakvog završenog školovanja, Adolfa Hitlera koji je ratu klicao na Odeonsplatz u Münchenu s desecima tisuća drugih građana. Ali i ovaj profesor evangeličke teologije i filozofije odmah po proglašenju rata prihvatio se pera kako bi iskazao oduševljenje što je izbio rat: "Od jučer smo narod u ratu", piše 2. kolovoza 1914. i poziva na vojnu odlučnost. "Rješenje mi zvuči sa svom čarolijom muškog i herojskog raspoloženja: na oružje, na oružje!"

Doduše, profesor na sveučilištu u Heidelbergu više nije mogao sam navući uniformu - tada je već bio navršio 49. godinu, ali je barem svojim riječima htio sudjelovati u predstojećem sukobu: "Oh, može li govornik u ovim satima svaku svoju riječ pretvoriti u bajunet, pretvoriti u pušku, u top!"

Kad je njemački car Wilhelm II. prvog kolovoza prije stotinu godina objavio kako se Njemačko carstvo nalazi u ratu, oduševljenje je vladalo u čitavoj zemlji. Kölner Stadtanzeiger objavljuje oglas u kojem građanstvo tog vrelog ljeta 1914. poziva na osvježenje u novootvoreno "Amerikansko kupalište" na obali Rajne. Samo dan kasnije takav oglas ustupa mjesto oglasu jedne papirnice kako "raspolažu velikom zalihom zastava, kako Njemačkog carstva tako i Austrougarske monarhije", od tkanine i papira, za svaki prozor i svaki džep.

Umjetnici hrle na bojišnicu

Posve u duhu govora njemačkog cara 31. srpnja i 1. kolovoza kako Njemačkoj "ne preostaje ništa drugo nego se latiti mača" i kako u ovim trenucima "ne poznaje nikakve stranke, nego samo Nijemce", tako su u Berlin u košarama stizali telegrami i izrazi potpore. Potpora se izražavala i u tvornicama i sveučilištima, crkvama i u, makar će nacisti to kasnije zaboraviti, sinagogama i židovskim udrugama. Radničke vođe su javljale lojalnost "njemačkom oružju" baš kao što je oduševljenje vladalo u salonima pruske aristokracije.

Euforija rata je uvelike zahvatila i svijet umjetnika. Umjetničke skupine poput ekspresionističke Blauer Reiter (Plavi jahač) ili avangardističke Brücke (Most) odjednom su se morale podijeliti. Umjetnici ruskog porijekla, poput Alekseja von Jawlenskog, Marianne von Werefkin ili Wassilyja Kandinskog su 'za svaki slučaj' pobjegli, pretežito u Švicarsku.

Ali mladi njemački umjetnici poput Franz Marca pišu kako "stoje s uzavrelim srcem na početku stvari" i redom se dragovoljno javljaju u vojsku. Isto čini i u Austrougarskoj jedan Oskar Kokoschka - on čak kupuje konja o svom trošku da bi dospio u konjički odred, a berlinčanin Max Beckman s bojišnice piše kako "njegova umjetnost ovdje dobiva za žderanje". Otto Dix objašnjava kako mora obući uniformu "jer sam toliki realist da sve želim vidjeti svojim očima".

Iluzija nije trajala dugo

I to makar ih je Kandinski još daleko prije rata upozorio kako će "cijena ovog čišćenja biti zastrašujuća" i svojim umjetničkim kolegama je proricao "brda leševa". A u tim brdima će biti i neki od njih: Franz Marc je 1916. pao kao dočasnik njemačke vojske, a čak i oni umjetnici koji su preživjeli nikad neće zaboraviti strahote koje su doživjeli u Prvom svjetskom ratu.

I profesor teologije iz Heidelberga, Ernst Troeltsch, je razmjerno brzo prestao govoriti o "dekadentnoj francuskoj nabusitosti" ili o Engleskoj kao o "fizički nemoćnoj ženi" koja se bori "sredstvima dobro proračunatog otrovnog jezika". Baš kao i o njemačkim vojnicima koji se moraju boriti sa svom silinom i brutalnošću jer ih na to sili "sirovina fanatičnog i nepismenog stanovništva" protiv kojeg Njemačka "mora ustati u samoobrani". Već 1916. se počeo zalagati za umjereniju njemačku politiku i za reforme u Njemačkoj.

Ono što je najgore, takvo oduševljenje Prvim svjetskim ratom nipošto nije vladalo samo u Njemačkoj. Čitav niz umjetnika i intelektualaca drugih zemalja Europe i to s obje strane bojišnice su zdušno podržavali rat, a glasoviti engleski pisac i već tada dobitnik Nobelove nagrade za književnost Rudyard Kipling je potegao sve svoje brojne "veze" kako bi njegov najstariji sin John bio primljen u vojsku i poslan na bojišnicu. I to makar je John bio slabovidan, a krivotvoren je i njegov rodni list da ispadne dovoljno star da navuče uniformu.

Sin pisca "Knjige o džungli" nije dugo nosio tu žarko željenu uniformu. Kao i milijuni drugih mladih - i ne više tako mladih Europljana je i on u tom pokolju izgubio život. John Kipling je pao u bitci kod Loosa, a slomljen otac je nakon rata našao snage da mu barem napiše natpis na grobu: If any Question why we died, tell them, because our fathers lied. (Ako tko pita zašto smo poginuli, recite mu, zato jer su naši očevi lagali.)