Ikea gradi kućice za izbjeglice

Bijeli oštećeni šatori već desetljećima karakteriziraju fotografije izbjegličkih kampova UN-a u različitim regijama. Šatori mogu potrajati oko šest mjeseci, ovisno o tome koliko jak vjetar puše, koliko je jako sunce i koliko često nevrijeme zahvati kamp.

"Šatori su osmišljeni za hitne slučajeve", kaže Rocco Nuri, predsjednik Inovacijskog tima UN-ove organizacije za izbjeglice UNHCR-a.

Tu je još i nedostatak privatnosti: "Kada se navečer smrači a u susjednom šatoru je još upaljeno svjetlo, tada možete vidjeti sjene stanara tog šatora." To je za mnoge ljude neprihvatljivo, kaže Nuri za Deutsche Welle.

Druga je mana loša izolacija. "Ljeti je prevruće, zimi prehladno. Nema nekog trajnog rješenja." Pritom nije rijetkost da izbjeglice u kampovima ostaju i godinama.

Sada se zbog toga, nakon trogodišnje razvojne faze, ispituju stabilnije kolibe koje će biti postavljene pod vodstvom švedske organizacije "Stambena jedinica za izbjeglice". Ikeina zaklada do sada je financirala projekt s donacijom od 3,4 milijuna eura. Nije ni čudo: Princip gradnje koliba sliči sastavljanju ormara i polica švedske tvrtke namještaja.

Krajem lipnja UNHCR je poslao oko 100 kilograma teške pakete u Južnu Etiopiju, u regiju Dollo Ada. U tamošnjim kampovima prvenstveno žive izbjeglice iz susjedne Somalije - oko 190 tisuća ljudi.

Pakete u kojima se nalaze sastavni dijelovi za cijelu kolibu mogu nositi dva snažnija čovjeka.Ti paketi sadrže zidove koliba u dijelovima, od lagane i fleksibilne plastike. Paketu pripada još i torba s metalnim potpornjima, žicama i priključcima. Za sastavljanje nisu potrebni alati. Baš kao ni kod Ikeinog namještaja.

Inozemna pomoć, inozemni pojmovi

"Kolibe su u svakom slučaju stabilnije od šatora", hvali ovaj koncept Dirk Donath. Međutim, profesor arhitekture na Građevinskom fakultetu u Weimaru govori o umjetnom i uvezenom rješenju. U intervjuu za Deutsche Welle kaže: "Kuća s metalnim okvirima nema nikakve veze s lokalnim ljudima niti s regijom. S tim će se biti vrlo teško nositi."

Donath za svoj fakultet već pet godina radi u glavnom gradu Etiopije, na sveučilištu u Addis Abebi. Upravlja projektima koji su bave stanovanjem u munjevito rastućim gradovima. Njegov je cilj traženje rješenja za siromašniji dio stanovništva. I on je bio uključen u potragu za alternativom UN-ovim šatorima i predložio je jednu drugu ideju. Donatov tim koristi materijale koji su dostupni na lokalnoj razini, te tehniku i znanja s kojima su upoznati brojni stanovnici svake regije: "Napunili smo vreće pijeskom i sastavili kuće."

Problemi s alternativnim konceptom

Međutim, ova varijanta za sada nije provedena. Razlozi su brojni. Donath ima svoje pretpostavke. O materijalima su izbjeglice imale sličan stav kao i ostatak etiopijskog stanovništva: tradicionalni građevni materijali kao što su glina, bambus ili cement su "out", staklo, plastika i metal su "in". Donath je u svoja dva posjeta logorima saznao da nisu sve izbjeglice spremne pomoći prilikom izgradnje smještaja. Drugi su zahtjevali visoke dnevnice. Složni zajednički rad, kako je to Donath zamislio, u stvarnosti se nije obistinio.

Tako sada u kolibi, koja bi trebala izdržati tri godine umjesto šest mjeseci, zahvaljujući solarnim ćelijama, postoji struja za svjetlo i druge uređaje. To je pristup kući koja obećava više privatnosti i zaštite od nevremena te je još jednostavnija za izgradnju i popravak nego što je to šator.

"Ako kolibe naiđu na snažno protivljenje, provest ćemo poboljšanja ili pronaći drugo rješenje", obećaje Rocco Nuri iz UNHCR-a. No on je uvjeren da će stanovi biti dobro prihvaćeni. I što je najvažnije: uz prosječnu cijenu po jednoj kući od 1000 eura, dugoročno se novi smještaj više isplati od šatora.