"Imam dvije mame i dva tate"

„Naravno da sam svjesna činjenice da moje dijete ima gene druge osobe, ali jednako stoji i činjenica da je to ipak moje dijete“, zaključuje telefonski razgovor majka koja se predstavlja pseudonimom Mika i koja nakon ovoga ne želi dalje raspravljati. Dogovoriti razgovor s njom, barem i samo telefonski, bilo je moguće samo uz obećanje da će njezin identitet ostati potpuno zaštićen, te da razgovor ni u kojem slučaju neće biti snimljen. „Stvar za koju smo se odlučili kritizira se sa svih strana, stječem dojam da nas se gotovo kriminalizira, a malo tko razmišlja o našim željama i potrebama, te patnjama kroz koje smo zadnjih godina prolazili“, objašnjava Mika.

Izvantjelesna oplodnja

Stvar o kojoj je riječ nosi stručni naziv IVF (In-Vitro-Fertilisation) i predstavlja izvantjelesnu oplodnju donirane jajne stanice. Pri tome se jajna stanica osobe koju budući roditelji ne poznaju, oplođuje sjemenom partnera, te nakon toga bude smještena u maternicu nove buduće majke. Djeca rođena ovim putem imaju faktički dvije biološke majke, što je ujedno ono što protivnici ove metode najviše kritiziraju.

Ova vrsta umjetne oplodnje bila je već i predmet na Europskom sudu za ljudska prava, no on nije donio izričitu zabranu, već je pojedinim zemljama članicama Europske unije ostavio na slobodu da metodu zabrane ili dozvole, odnosno reguliraju. Tako je IVF s donatorskom stanicom u Austriji i Njemačkoj zabranjen, ali ne i u Češkoj, Slovačkoj ili u Španjolskoj. Metoda se jako često prakticira i u Rusiji i Ukrajini. Posljedica toga je ono što se u Austriji naziva „oplođivačkim turizmom“. Godišnje se u ovoj zemlji preko 500 žena odluči za oplodnju ovim načinom, najčešće na klinikama u susjednim zemljama, u Češkoj ili u Slovačkoj. „Što je koja zemlja siromašnija, to je metoda manje regulirana“, objašnjava Martina Kronthaler iz bečkog udruženja „Aktion leben“, koje ovu metodu oplodnje oštro kritizira. „U Ukrajini možete čak birati boju očiju donatorice ili pak njenu visinu, stupanj obrazovanja i kvocijent inteligencije. U Češkoj i Slovačkoj situacija nije tako drastična, ali i tamo su donatorice izložene pretjeranoj hormonalnoj stimulaciji, kako bi proizvodile što više jajnih stanica. To može biti uzročnikom raznih bolesti. U izvjesnim krugovima govori se čak o „berbi“ jajnih stanica, kao da te osobe nisu ljudska bića“, kritizira Kronthaler.

Motiv donatorica je novac

U istočnoj Europi, tvrdi ona, žene se odlučuju donirati najčešće zbog novca, a samo ponekad iz altruističkih razloga. „U Slovačkoj ili Češkoj žene po donaciji dobiju 1000 do 2000 eura, što je za te zemlje velika svota novca. Neke žene na taj način financiraju studij, neke vlastita vjenčanja, neke jednostavno svakodnevni život i djecu iz ranijih, uglavnim nesretnih brakova“, objašnjava Kronthaler.

No ono što ona najviše kritizira je položaj djece koja su na taj način došla na svijet, te odnos i samih njihovih roditelja prema njima. „Ta djeca su pod strašnih pritiskom, jer roditeljima s jedne strane moraju biti neizmjerno zahvalna, jer je njihovo rođenje koštalo i dosta truda i dosta novca. Tako da se i ne usuđuju zahtjevati da im se kaže tko im je druga biološka majka, iako često znaju da ona postoji. To vodi do kriza identiteta i do depresija, te do konzumiranja droga i alkohola. Djeca takođe ne znaju imaju li polubraće i polusestara, neki donatori doniraju i po deset godina, tako da se djeca, kada i sami postanu seksualno aktivni, boje da ne počine incest“, objašnjava Kronthaler.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Donacije moguće samo dva puta

Donacije moguće samo dva puta

Drugačiju perspektivu na cijelu stvar ima Dr. Andreas Obruca, prvi čovjek klinike „Goldenes Kreuz“ u Beču, koja je i suvlasnik jedne klinike u Bratislavi, na kojoj se prakticira sporna metoda izvantjelesne oplodnje. Za tretman u Bratislavi, Dr. Obruca svoje pacijentice hormonalno priprema u Beču, a on je taj koji je zadužen i za sva financijska pitanja. „Roditelji se najčešće odluče da djeci uopćte ne kažu da postoji i druga biološka majka. Kada međutim razmislite o tome da 20 djece oko nas živi u zabludi da im je otac suprug njihove majke, te da to nikada neće saznati, mišljenja sam da se cijela stvar ne treba pretjerano dramatizirati“, kaže Obruca.

Također je, dodaje on, glasina da neki donatori doniraju po deset godina. „Na našoj klinici u Bratislavi jedan donator ili donatorica smiju donirati maksimalno dva puta u životu, što se takođe bilježi i kontrolira od strane državnih organa ove zemlje“, kaže Obruca. Njegova klinika u Bratislavi je, prema njegovim navodima, opremljenja najmodernijim medicinskim uređajima, mada ne osporava činjenicu da je u Slovačkoj i Češkoj nekoliko sličnih klinika zatvoreno, jer nisu ispunjavale medicinske standarde. „Ako vam netko ponudi izvantjelesnu oplodnju sa doniranom stanicom za svega 2000 eura, onda je jasno da nešto nije u redu“, objašnjava Obruca. Njegove pacijetnice za ovu vrstu tretmana moraju platiti čak 6000 eura.

„Mislim ipak da je najvažnije navesti da to nije potez na koji se roditelji odlučuju od danas do sutra. To je jako krupna i jako teška odluka, i roditelji je obično donose nakon više godina patnje i nakon što sve druge metode ne uspiju. Često je uzrok neplodnosti bolest ili terapija kancerogenih oboljenja, koja dovodi do toga da su jajovodi potpuno začepljeni ili da žene zbog trajnog izostanka ovulacije jednostavno ne proizvode jajne stanice. U tom slučaju, donacija je jedini mogući put, ukoliko osoba i pored svega toga želi postati majka“, kaže Obruca.

Želja za djetetom je jača

Majka pod pseudonimom Mika također je preko pet godina pokušavala ostati u drugom stanju prirodnim putem. Na tretman donirane jajne stanice, ona se odlučila tek nakon što sve ostale medicinske metode nisu urodile plodom. „Želja da imamo dijete bila je tako jaka, da smo u jednom trenutku pomislili kako ni naš život nema smisla, ako smo bez djeteta. Kada smo to realizirali, bilo je jasno da ćemo se odlučiti za metodu donirane stanice i nismo se pokajali“, kaže Mika.

No nije li logičnije bilo prihvatiti određenu prirodnu granicu? „Po meni bi također bilo neprirodno ne prihvatiti dostignuća tehnike. I to je prirodno, i to je izumio čovjek, zar ne?“, odgovara Mika. Hoće li ona svojoj sada već četverogodišnjoj kćerci reći da postoji i druga biološka majka? „Moj muž smatra da bi to bilo ispravno i da bi to trebali uraditi uz pomoć psihologa. Ja još razmišljam i nisam sigurna da se to nužno mora učiniti. Ono čega se najviše bojim, je da bi me kćerka jednoga dana mogla ucjenjivati, da bi mogla reći da nisam njezina majka i da bi me zbog toga mogla napustiti.“

Autor: Emir Numanović

Odg.ured: Željka Telišman