Ingo Schulze – Kakav je bio DDR?

DW-WORLD.DE: Gospodine Schulze – Vaša osobna slika DDR-a, kako bi izgledala?

INGO SCHULZE: Kako bi izgledala? Bilo bi puno knjiga. Bile bi stare kuće, bilo bi relativno puno vremena i puno susreta u stanovima. Vjerujem da su ti privatni prostori, stanovi, kuhinje, ali i hodnici bili nešto vrlo markantno. Da ste se, ako ste išli u posjet, za to morali dugo dogovarati. Ili da se jednostavno pozvonilo na vrata u nadi da je netko kod kuće. Ali sve to generaliziranje naginje naravno već i prema klišejima.

U njemačkim feljtonima sjećanje na DDR ponovno je velika tema. Tjednik „Die Zeit“, primjerice, pisao je: „Nijemci se ne uspijevaju sjetiti. Laže se, šuti ili poriče.“ Je li to tako?

Sa svakim novim iskustvom na povijest se također gleda novim očima. I, samo po sebi razumljivo je da postoje kontradiktorna iskustva, koja su nespojiva. Ne postoji jedna istina. I zbog toga nalazim sasvim dobrim što postoji umjetnost: u jednoj priči, u jednoj pjesmi ili jednom kazališnom djelu istine mogu stajati jedna pored druge. Konačno i sam pišem zato što ne mogu više generalizirati.

Otriježnjenje

DDR je, realno, zemlja koja je nestala. Što Vas uopće još podsjeća na prošlost, kada primjerice, prolazite kroz Dresden, grad Vašeg djetinjstva?

Otišao sam prije dvije godine u Dresden, a nisam o tome obavijestio svoje prijatelje, kako bih jednostavno sam mogao hodati gradom. Bilo je to otriježnjenje. Nikada nisam darivao novac za Frauenkirche, ali silueta mi se svidjela. Stajao sam tako ispred i pomislio „O, Bože, to bi trebao biti centar Dresdena?“ Ali, puno gore bilo je ono što je oko toga nastalo, taj Disneyland za turiste, beton i gipsane fasade. Odjednom sam uočio ono što nikada nisam volio - tu mješavinu dresdenskog baroka i staljinizma. Ipak je to bila arhitektura u kojoj se iščitavalo neko određeno doba, to nije bila neka proizvoljna arhitektura. Sada se u središtu Dresdena pokušava izgraditi zemlja iz bajke, a zapravo je riječ samo o turizmu i trgovini. Ono što ranije nikada nisam smatrao arhitekturom, odjednom se oplemenjuje i dobiva osobine ljudskosti.

Vi ste i kritizirali da je arhitektura činila puno radikalnih poteza, odnosno da se želi povezati sa starim vremenima, a da se pri tom nacionalsocijalizam i DDR praktično preskoči. A kako bi se sjećali DDR-a, trebaju li se ponovno dizati stari kipovi Lenjina?

Sasvim sam zadovoljan što su uklonjeni stari Lenjinovi kipovi. Ali, apsurdno je srušiti, primjerice, Palaču Republike u Berlinu. U Berlinu osjećam pravu mržnju prema moderni. Stječe se dojam kako bi se trebalo odvažiti na skok od carske do velike savezne Njemačke Republike, a to se provodi i u malome. Ne želim oronule kuće i metke u pročeljima uzdignuti u status kulta. To što je puno toga srušeno, može se nekako preboljeti. Ali što se iza toga događa, to držim opasnim: da nestaje sve više javnoga prostora i da nastaje sve više komercijalnog. Na primjer, Potsdamer Platz u Berlinu. Tamo su gotovo sve sami turisti, Berlinčani tamo zapravo i ne idu. To više nije nikakav javni prostor, takorekuć predan je tvrtkama. A tako je to s mnogim stvarima. Demokracija je upravo ono što daje neki javni prostor. U DDR-u je to uvijek bilo nekako kvazi-službeno, ali sada kada postoji mogućnost da se stvarno uspostavi neki javni prostor, upada komercijalizam i ljude se degradira u potrošače.

Nestanak Zapada

Jednom ste rekli kako Vam je nestanak Istoka manji problem od nestanka Zapada. Što ste mislili time reći?

Time mislim jednostavno na ekonomiziranje svih područja života. Ne mogu reći iz vlastitog iskustva što je sedamdesetih ili osamdesetih bilo na Zapadu – nakon svega što sam čuo, tada je međutim postojao jedan sasvim drugi standard, sasvim drukčija svijest o socijalnoj pravednosti. Od 1990., otkada poznajem Zapad, sve više se ekonomizira, a i politika se nalazi u uzmaku. Zašto se, primjerice, željeznica ne može učiniti nečim što će biti dobro za građanke i građane ove zemlje? Mogu se sniziti cijene voznih karata i izgraditi neka ekološka alternativa – zašto sad i željeznica mora ostvarivati još i dobit? Postoje mnoge stvari koje u tom razvoju prilika ne smatram dobrima, a to me čini gnjevnim.

Ingo Schulze, rođen u Dresdenu 1962., živi kao slobodni pisac u Berlinu. Njegov roman iz istočnonjemačke provincije,„Simple Stories“ (1998.), brojni kritičari smatraju dugo očekivanim romanom ujedinjenja. Schulzeova nova knjiga „Adam i Evelyn“, tragikomedija iz godine promjena 1989., bila je nominirana za Njemačku književnu nagradu 2008.