Irački militantni ratnici
Točno je da se iračka vojska u borbi protiv terorističke organizacije Islamske države (IS) baš nije proslavila. Za džihadiste osvajanje grada Ramadija očito nije bilo više od obične šetnje s malo pustolovne animacije. Jer otpor im nitko nije pružio. A zapravo je to bio zadatak iračke vojske. No, vojnici i njihovi zapovjednici su radije pobjegli. Grad su prepustili njegovoj sudbini. To je za nekoliko stotina njegovih stanovnika značilo: smrti. Teroristi iz redova Islamske države su se i u Ramadi držali svog oprobanog recepta - krvoprolića i strahovlade.
Dok regularna vojska bježi, Bagdad se oslanja na vojne alternative. Na šijitske milicije, na grupe kao što su Kataib Hisbollah, Asaib Ahl al-Haq i organizacija Badr. Njihovi zapovjednici imaju dobre veze s Iranom. Šef organizacije Badr Hadi al-Amiri za vrijeme iračko-iranskoga rata (1980. do 1988.) borio se čak na strani Teherana. U međuvremenu je član iračkog parlamenta. Od pojave Islamske države je jedan od najokrutnijih i zato najtraženijih vođa paravojnih postrojbi. Tražen je jer se IS-u očito mogu suprostaviti samo jedinice poput njegovih. Efikasnost koje su njegove jedinice demonstrirale proteklih nekoliko mjeseci dokazuju da je tako. Sada bi on trebao osloboditi grad Ramadi.
Strah sunita od šijitske dominacije
Njegova efikasnost je međutim i jedno od objašnjenja za slabost i loš borbeni moral regularne iračke vojske. Jer suniti će dobro promisliti je li im se isplati pobijediti Islamsku državu da bi kasnije, ako džihadisti budu protjerani, živjeli u državi kojom dominiraju šijiti. Što to znači, dobro su naučili u posljednjih nekoliko godina. Dok je premijersku dužnost obavljao Nuri al-Maliki, suniti su gurnuti na rub društva i to u tolikoj mjeri da se znatan broj sunita pridružio Islamskoj državi. 90 posto članova Islamske države u Iraku su irački suniti.
Šijiti se protiv njih bore isto tako nemilosrdno kao što se nemilosrdno teroristi Islamske države bore protiv šijita. U izvještaju UN-a o ljudskim pravima, objavljenom prošle godine, šijitska milicija se tereti za "mučenje, otmice i protjerivanja". Organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch (HRW) je u izvještaju objavljenom u ožujku ove godine navela da je zabilježeno više tisuća slučajeva protjerivanja. HRW također navodi da je veći broj sunitskih kuća srušen. Radikalno šijitsko čudovište očito treba protjerati radikalnog sunitskog vraga. Logično je da sunitski vojnici, s obzirom na takve zločine, nemaju veliki borbeni moral.
Upitne tradicije
Vjera se u Iraku stalno zloupotrebljava. U njeuino ime se vrše zločini, razdvaja se i protjeruje stanovništvo. Naravno, u jednoj, na razne načine ispaćenoj zemlji kao što je Irak, vjera je zadnja utjeha. Ali mora se postaviti i pitanje kako to da propovjednici mržnje na obje strane uspijevaju tako lako zavesti ljude. Sunitski i šijitski islam očito imaju mobilizacijski potencijal vrijedan pažnje. Ako se pogleda kako irački šijiti i suniti, ne svi, ali zastrašujuće puno njih, u ime vjere i s religioznim bojnim poklicima na usnama, nasrću jedni na druge, nameće se pitanje: koliku ulogu tu igra tradicija, koje možda bolje da i nema? Sigurno je da se vjera može zloupotrebiti, pogotovo u zemljama u kojima su desetljećima na vlasti cinici, kao što je to slučaj s Irakom. No ipak ostaje pitanje jesu li teolozi i propovjednici za svo to vrijeme doista sve radili kako treba.