Mačka u srbijanskom limbu
3. prosinca 2017"Malo nije pospremljeno", kaže Safaa ulazeći u sobu. Razbacana odjeća, neoprano suđe, isprepleteni kablovi elektronskih uređaja stapaju se u mali domaći kaos. Na zidu vise fotografije ovog i bivšeg Safinog života, u vazama je cvijeće i iz tih detalja posjetitelj zaključuje da ovo nije soba za mjesec ili dva. Safaa Alobaidi (60), izbjeglica iz Iraka, u ovom kaosu ima svoj dom.
On ne mora dijeliti neku od soba u glavnoj zgradi s ostalim migrantima. Kao veteran Centra za tražitelje azila u srbijanskoj Banji Koviljači živi u garsonjeri u pomoćnoj kući. "Privremenu supsidijarnu zaštitu" dobio je još 2008. Taj birokratski pojam znači da mu nije odobren azil, ali da nije mogao biti vraćen u domovinu zbog ratnog stanja. "Privremeno" traje već skoro deset godina.
"Bagdad je bio kompletno uništen. Svatko je ulicom šetao s automatskom puškom, vojna vozila su bila svuda", sjeća se Safaa razdoblja okupacije međunarodnih jedinica nakon pada Sadama Huseina. "Ubijali su kako su htjeli. Svakoga dana."
Safi zapravo nije bilo loše kao većini njegovih sunarodnjaka – imao je dvije fakultetske diplome i pristojan život. Ali se bojao. Za ženu, sina jedinca i za svoj život. Kada mu je jedan prijatelj stradao u Bagdadu, naprosto je odlučio otići. "Nije mi bilo važno da li Srbija, Italija, Njemačka ili Libija… samo sam htio da mi obitelj bude na sigurnom", priča na lošem engleskom, ispomažući se srpskim tu i tamo.
Početna ideja bila je nalik ideji koju ima većina ljudi u bijegu – on će se, kao glava obitelji, negdje skućiti pa onda dovesti ženu i sina. To se nikada nije dogodilo. Prvo se borio s birokracijom, onda s besparicom, mjeseci su postajali godine, a ženi je čekanja bilo preko glave. Prekinula je kontakt, misleći da se Safaa negdje "baškari", možda i da ima drugu ženu.
"Moja je krivica što im nisam mogao pomoći", kaže Safaa boreći se sa suzama. Na trenutak djeluje kao ljuska čovjeka kojega godinama iznutra izjeda savjest. "Vidio sam sina dvaput na nekoliko minuta preko interneta. Ali nisam mogao govoriti… što da kažem?"
Protočni dom
Priča Safe Alobaidija je egzotična. Prije velikog izbegličkog vala 2015. u Srbiji je bilo zabilježeno jedva desetak izbjeglica, ne računajući Srbe iz Hrvatske, Bosne i s Kosova. Više od milijun ljudi je protutnjalo zemljom na Balkanskoj ruti u posljednje dvije godine, a tek je šačica njih poželjela doista ostati. Za razliku od Safe, i izbjeglice u Banji Koviljači jedva čekaju da odu dalje pa makar to značilo plaćanje krijumčara ili trčanje preko granice na svoju ruku.
"Pričam im da iskoriste vrijeme u Srbiji da nauče nešto u životu, o poštovanju", kaže Iračanin. "If you want to go – doviđenja. Ali ne zaboravite Srbiju! Srbija je mala, ali ima veliko srce", priča dok radi na šivaćoj mašini u maloj radionici u glavnoj zgradi – to je njegov hobi i zanat.
Smještaj u Banji Koviljači postoji već pola stoljeća, a svojevremeno je bio prvi svoje vrste u cijeloj Jugoslaviji. Solidna zgrada na uzvišici iznad varoši okružena je šumom. S terasa i iz zajedničkih prostorija izviruju migranti, trenutno ih je stotinjak ovdje, uglavnom obitelji i uglavnom Afganistanci i irački Jezidi. Za mnoge je Srbija slijepa ulica – Mađari po samo njima znanom sustavu dnevno propuštaju tek nekoliko ljudi.
A Robert Lestmajster ih je već vidio više nego dovoljno. Upravnik centra je u ovoj zgradi proveo skoro cijeli radni vijek, tri desetljeća. Priča nam da je centar osamdesetih primao izbjeglice iz Istočnog bloka koje su u Jugoslaviju išle navodno na ljetovanje, a zatim tajno prebacivane u zapadne zemlje. Čak su i Čileanci nalazili utočište ovdje nakon vojnog puča. "Svi ovi ljudi su bili u potrazi za boljim životom, to im je zajednički nazivnik", prisjeća se Lestmajster.
Napeto je bilo jedino 2011. godine. Tada su tisuće došljaka gravitirale oko malenog centra – spavali su gdje su stigli, iznajmljivali od lokalaca smještaj, neki su bili i u šumi. Kulminiralo je kada je jedan Afganistanac optužen da je silovao britansku državljanku. U gradiću je izbio gotovo ustanak, na površinu je prokuljala i ksenofobija. Riješeno je intervencijom države i policije koja je odvezla migrante odatle.
Lestmajster se većine onih koji su prošli kroz kamp rado sjeća. Bilo je, kaže, i kriminalaca iz Magreba koji su lagali da su Palestinci, no većina ljudi je pravo bogatstvo za zemlje u koje su se uputili. Malo se tko zadržao toliko kao Safa, taj srdačni Iračanin s gustim brkovima. "Safaa je uključen u svakodnevni posao ovdje", kaže Lestmajster. "Plaćen je da nam pomaže u prijevodu, a pomaže i na druge načine. Vrlo je dobra i posvećena osoba. On želi pomoći ovim ljudima, ali i istovremeno popuniti svoj dan."
"Takav je život"
Širok osmjeh se vraća i na Safino lice dok priča o djeci i mladima koji su prošli kroz centar u Banji. Neki od njih su ga zvali "ocem". Jedan mu se kasnije zahvalio na odlasku: "Nisi me učio samo jezik. Učio si me životu."
Safaa bi zapravo mogao napustiti kamp, probati naći pravi posao i stan. Ali svoju malu kaotičnu sobu u Banji Koviljači nikada nije htio napustiti. "Ovo ovdje je moja obitelj", široko pokazuje rukom prema hodniku kroz koji trčkaraju deca. "Svakog dana vidim u njima mog sina, rođaka, moju ženu… Vidim moje ljude. Svima im treba pomoć i ja pomažem. Igram se s djecom, kupujem im bombone", kaže kroz suze.
Jer Safaa zna da je propustio godine u kojima je trebao kupovati bombone rođenom sinu i da se tu više ništa ne može napraviti. Ima trojicu braće koji su u Njemačkoj već desetljećima, jedan je ugledni liječnik u Frankfurtu. Žena i sin su, preko Jordana, stigli do San Franciska. "Želim da dođu kod mene. Ali oni neće", priča Safaa kao da je svjestan da nitko pri zdravoj pameti ne bi iz Kalifornije došao u srpsku provinciju. S tim se pomirio: "Takav je život."
Hoće li ikada napustiti Centar? "Prošlo je već deset godina", odgovara spremnim primjerom: ako netko udomi mačku na samo nekoliko mjeseci, ona više neće htjeti otići. Ostat će uz onog tko se pobrinuo za nju. "This here… this is a warm place. I am mačka."