Siromaštvo se nasljeđuje

Siromaštvo je relativno, ovisno o tome gdje živite. Siromaštvo u Zürichu se razlikuje od siromaštva u Bukureštu ili Sao Paolu. Ipak, međunarodne organizacije kao što su OECD ili EU razvile su zajednički standard siromaštva: svatko tko ima manje od 60 posto prosječnog neto prihoda, smatra se siromašnim. To uključuje i prihode kao što su dječji dodatak ili stambeni dodatak.

U Njemačkoj to znači: četveročlana obitelj se smatra siromašnom, ako - ovisno o uzrastu djece - ima između 1.978 i 2.355 eura neto mjesečno na raspolaganju. Najsiromašnija su djeca koja odrastaju samo s jednim roditeljem, a to su daleko najčešće samohrane majke, djeca koja imaju bar jednog brata ili sestru i djeca čiji roditelji imaju nisku stručnu spremu.

Većina istraživača siromaštva koristi širi koncept siromaštva, a ne samo materijalno, posebno kada su u pitanju djeca. Barem u industrijaliziranim zemljama vrlo malo djece pati od materijalnog siromaštva koje im ugrožava egzistenciju. Obično ne moraju gladovati ili smrzavati se.

Jednom siromašan, uvijek siromašan

Na primjer, siromaštvo može značiti nemogućnost sudjelovanja u društvenom i kulturnom životu. Djeca koja rastu u siromašnim obiteljima možda si neće moći priuštiti odlazak u kino, satove klavira, instrukcije ili proslavu rođendana. U mnogim slučajevima takva djeca su manje samouvjerena, ne mogu tako lako naći prijatelje, a i kasnije na poslu ne iskorištavaju svoj potencijal. Zato zarađuju relativno malo i svojoj djeci ostavljaju u nasljeđe - siromaštvo.

Sudeći po rezultatima najnovije studije zaklade Bertelsmann o dječjem siromaštvu iz listopada 2017., u bogatoj Njemačkoj svako peto dijete živi u siromaštvu - i često ostaje zauvijek siromašno. Član upravnog odbora Bertelsmanna Jörg Dräger objašnjava: "Tko je jednom siromašan, dugo to i ostaje. Premalo obitelji uspijeva izaći iz siromaštva."

Danska na vrhu, Rumunjska na dnu

Pritom je situacija za djecu u Njemačkoj još i dobra – ako se usporedi s drugim europskim zemljama, a da ne govorimo o zemljama u razvoju. U 2016. godini više od četvrtine djece u EU-u je bilo „izloženo riziku od siromaštva ili društvene izolacije", navodi europski statistički ured Eurostat. Njemačka se nalazi na sedmom mjestu liste, na kojoj su i dvije zemlje EFTA-e Norveška i Švicarska te kandidatkinja za članstvo u EU  Srbija. Na dnu liste nalazi se Rumunjska (49,2 posto), a na pretposljednjem mjestu je Bugarska (45,6 posto). Na trećem mjestu odozdo je Srbija u kojoj je 2016. nešto više od 40 posto djece bilo ugroženo siromaštvom.

Na samom vrhu liste su kao i obično Danska i Finska. Slijede Slovenija (3. mjesto) i Češka (4. mjesto). Hrvatska je nešto lošija od prosjeka u cijeloj Europskoj uniji i zauzela je 20. mjesto.

Međutim, ako se uzme u obzir da je čak i u zemlji na samom vrhu liste – Danskoj,  skoro 14 posto djece ugroženo siromaštvom, postaje jasno s kakvim se problemom suočavaju i bogate zemlje.

Obrazovanje je važnije od novca

Njemačka organizacija za prava djece Deutsches Kinderhilfswerk ove godine ne objavljuje nikakve nove podatke o siromaštvu već je u svom najnovijem izvještaju prikupila mišljenja djece i odraslih o uzrocima i rješenjima za problem siromaštva. Najvažniji rezultat glasi: djeca i odrasli se osjećaju napuštenima od strane države. Tri četvrtine njih smatraju da država i društvo rade „malo" ili „vrlo malo" protiv siromaštva. U usporedbi s izvještajem iz prošle godine, broj onih koji se tako osjećaju je porastao za 9 posto.

Osim nezainteresiranosti politike, ispitanici kao razloge siromaštva navode često premale plaće u Njemačkoj te nedostatak podrške za samohrane roditelje. Tu se slažu i odrasli i djeca.

Kada je riječ o mjerama protiv siromaštva, ne zahtijeva se na prvom mjestu više novca u obliku povećanja dječjeg doplatka, nego se traži više kvalitetnijih mjesta u dnevnom boravku u školama i više besplatnog obrazovanja.

Djeca protiv, a odrasli za povećanja poreza

Kao zaključak i zahtjev upućen politici, Kinderhilfswerk kaže: roditelji moraju biti „u stanju osigurati egzistenciju svojoj obitelji svojim radom". Ako to nije moguće, „država mora materijalno osigurati djecu i osigurati njihovo sudjelovanje u društvu". Kinderhilfswerk se načelno zalaže za uvođenje osnovnog prihoda za djecu, kojim bi se osigurao normalan život djece, bez obzira na financijsku situaciju obitelji. Međutim, to je u ovom trenutku politički teško provesti.

Ono što je primjetno u studiji između ostalog je i to da je 600 ispitane djece i mladih između deset i 17 godina odgovorilo vrlo slično u gotovo svim aspektima kao i tisuću odraslih ispitanika. Jedina velika iznimka bila je pitanje treba li za borbu protiv siromaštva djece povećati porez. Na to pitanje je 64 posto odraslih odgovorilo pozitivno, dok je samo 27 posto djece bilo „za". Autori studije pretpostavljaju da djeca i mladi vjerojatno ne znaju kako funkcionira porezni sustav.