Iz "Hrvatske žitnice" se opet odlazi - trbuhom za kruhom
16. svibnja 2016
Karmelita Šćurla nije u godinama kada joj je do avanturizma, promjene grada i države i odlaska bez dobrog razloga. Mladolika 46-godišnjakinja zasigurno nije ovako zamišljala svoje najbolje godine. I dok roditelji ispraćaju svoju djecu na osječkom kolodvoru i gledaju ih kako, neki zauvijek odlaze iz Hrvatske, Karmelitu ispraćaju njezina djeca.
Ivanu je osamnaest, Sari je 24 i oni ostaju svojevrsna "siročad". Jer otac Davor već radi u Njemačkoj nekoliko mjeseci.
"Morali smo to napraviti, imam stambeni kredit, ovdje nema posla, morali smo nešto poduzeti", pravda Karmelita svoju odluku. Krenula je u Karlsruhe gdje je već čeka posao u trgovini. Nije joj po volji ostaviti djecu, ali puna je povjerenja u njih. "Djeca su sada već velika i što je najvažnije, dobra su", kaže.
Ivan završava srednju školu, a Sarah je inženjerka građevine i zaposlena je. Doduše na minimalnoj plaći od samo 2.400 kuna u okviru programa od države potpomognutog zapošljavanja. Ona bi željela, za razliku od svojih roditelja, da ne mora odlazit iz Hrvatske. „Nastaviti ću fakultet, ali nadam se da neću morati odlaziti dalje od Zagreba“, kaže Sara dok promatra majku kako odlaže kofer u autobus.
„Radila sam u nekoliko firmi, ali sve propada. Posla nema ovdje. Ako se i nađe, plaće su takve da smo osuđeni na preživljavanje. Ja se ne bi ni vraćala da nije djece“, kaže Karmelita. Svoj odlazak objašnjava životnim stavom: „Od sjedenja i kukanja nema koristi, nešto se mora poduzeti.“
Kako do posla - bez rodbine i stranačke iskaznice?
Posao u Njemačkoj je našla i za sebe i za supruga bez ičije pomoći. Pisala je mailove dva mjeseca... „Zanimalo me da li se može naći posao bez rodbinskih veza i političkih stranaka. Ispalo je da može. Suprug je imao pet ponuda za probni rad. Odradio je probni rad u pet firmi i u četiri su mu rekli da može odmah sutra doći na posao, tako da je praktički mogao birati između četiri radna mjesta. Dali su mu odmah ugovor na godinu dana, iako još treba malo poboljšati svoj njemački jezik“, kaže Karmelita. Dodaje da se dobar majstor-parketar u Njemačkoj cijeni.
Makar autobus samo što nije krenuo, malo tko sjedi na svojem sjedištu. Svi putnici pokušavaju što kasnije ući u autobus i provesti još minutu sa svojima na peronu. Govori se ispod glasa, još jednom se dijele savjeti onima što ostaju i onima koji odlaze: „Pazi na sebe“; „Čuvaj se“; „Ne zaboravi zalijevati cvijeće“; „Drži viber upaljen“...
Jedino prijevoznici imaju koristi
Direktne i indirektne štete od ovog „bijega“ koji već poprima masovne razmjere još nitko nije zbrojio. Posljedice su očite jer se broj nezaposlenih svakog dana smanjuje na Zavodu za zapošljavanje, ali se broj zaposlenih - ne povećava! Policija nema točne podatke koliko je ljudi iz tih krajeva napustilo Hrvatsku. Iz policijske evidencije vidljivo je jedino da je prošle godine 13.769 građana s područja Osječko-baranjske županije odjavilo svoje prebivalište.
Koliki je broj njih otišao u druge zemlje, može se jedino nagađati. Iako je sada već jasno da brojka nije mala. Neke udruge tvrde da tjedno sa istoka Hrvatske odlazi oko 500 ljudi. To je možda pretjerano, ali nije ni daleko od istine.
Demografska devastacija očito je posljedica ekonomskog stanja i dvadesetogodišnje nebrige o zemlji. Ljudi su još spremni otrpjeti “krizna” vremena koja nisu zapravo nikad prestala, ali ne žele se više boriti sa korupcijom, birokracijom, nepotizmom i političkom podobnošću kako bi se zaposlili. Za mnoge je odlazak postao čin protesta koliko i egzistencijalne nužnosti. Posljedično, sela propadaju, nekretnine se nude u bescjenje, škole imaju razrede po sedam-osam učenika. I nitko ne vidi načina da se ovaj proces preokrene.
Jedini koji su iz svega toga izvukli nekakvu korist su prijevoznici. Čuveni autobus koji sa osječkog kolodvora polazi u 15:00 i vozi na liniji Vukovar – Osijek – Munchen – Stuttgart – Frankfurt – Dortmund, sakuplja putnike u svakom selu kroz koje prođe u Slavoniji. U međuvremenu, umjesto jednog su uveli dva, tri, a ponekad i četiri autobusa koji voze istim putem u isto vrijeme. Jedan autobus kreće sa krajnjeg istoka – iz Iloka, kako nitko ne bi bio “ostavljen”. Tako poredani na autobusnom kolodvoru jedan pored drugog izgledaju kao zlokoban znak skore propasti nekad najbogatijeg dijela Hrvatske.