Izbjeglice: jesu li spojivi slovo zakona i ljudskost?

Sadaf Walizada osjeća se dobro u Njemačkoj. Ta 12-godišnjakinja potječe iz Afganistana, a danas živi u Berlinu, ide u peti razred. Ali, prije nekoliko mjeseci je Sadaf sa svojom obitelji trebala biti protjerana u Afganistan. Djevojčica je odlučila nešto poduzeti. Pisala je saveznom predsjedniku Joachimu Gaucku i opisala situaciju svoje obitelji. "Moji prijatelji su me podržavali, skupljali potpise te i sami pisali predsjedniku", prisjeća se Sadaf. "Ta podrška me jako veselila."

I u Francuskoj je nedavno izgon jedne djevojčice izazvao veliku pozornost. Kad je 15-godišnja Romkinja Leonarda Dibrani protjerana na Kosovo u cijeloj Francuskoj je došlo do prosvjeda. Francuske vlasti su ju početkom listopada pokupile s jednog školskog izleta autobusom - unatoč protivljenju njezine učiteljice. Još istoga dana je Leonarda prevezena na Kosovo. Ona je rođena u Italiji i perfektno govori francuski. Nakon prosvjeda francuski predsjednik Francois Hollande joj je 19. listopada ponudio da se vrati u Francusku - sama. Ali, ona to ne želi učiniti bez cijele obitelji.

Stroga pravila za azil

U Francuskoj su izgoni stranaca svakodnevica. Samo ove godine ih je protjerano 18.000. Za usporedbu, iz Njemačke je tijekom cijele 2012. protjerano gotovo 7.000. Za Güntera Burkhardta iz udruge "Pro Asyl" to objašnjava zašto u Njemačkoj nema masovnih prosvjeda kad se dogodi sličan slučaj kao ovaj Leonarde Dibrani. Ali, iako nema masovnih prosvjeda, Nijemci su jako angažirani kad se radi o zaštiti ljudi. "Ima puno slučajeva da se ljudi udruže kako bi pomogli svojim prijateljima", kaže Burkhardt.

U Njemačkoj trenutno živi oko 80.000 osoba koje se ovdje samo "tolerira". Oni nemaju dozvolu boravka nego samo takozvani "duldung" (dozvola toleriranja ostanka u Njemačkoj), jer ih se zbog nedostatka putovnica ili zbog ratnih prilika u njihovoj zemlji ne može protjerati. Tu je i 85.000 tražitelja azila, koji su u Njemačku došli ove godine. "S obzirom na broj stanovnika Njemačka je u usporedbi s drugim članicama EU-a po broju tražitelja azila u sredini", kaže Burkhardt. Azil u Njemačkoj dobije samo onaj tko je u svojoj domovini progonjen zbog rase, vjerske ili nacionalne pripadnosti, političkog uvjerenja ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini. Pretpostavka je i to da tražitelj azila ne dolazi u Njemačku preko drugih članica EU-a ili trećih zemalja koje se smatraju sigurnima.

Afganistanki pomogao osobno predsjednik

Iz Njemačke budu protjerane one osobe koje imaju putovnicu, ali nemaju i ne mogu dobiti dozvolu boravka, a same ne žele napustiti zemlju nakon odgovarajućeg zahtjeva mjerodavnih vlasti. Među njima gotovo nema maloljetnih osoba. Mjerodavni pokrajinski ministri unutarnjih poslova su oprezni kad se radi o mladeži, kaže Burkhardt. "Ali, uvijek se pojavljuju novi slučajevi protjerivanja ljudi koji su ovdje odrasli."

Sadaf Walizada je u Njemačku došla prije dvije godine sa svojom obitelji. 12-godišnja Afganistanka nikad nije mogla shvatiti zašto bi njezina obitelj trebala biti protjerana. "Moji roditelji su sve pokušali kako bi se integrirali. Učili su njemački, a mene i moju braću i sestre poslali u školu", priča ona za Deutsche Welle na jako dobrom njemačkom. Kad je savezni predsjednik Gauck odgovorio na njezino pismo pao joj je kamen sa srca. On se kao predsjednik ne smije miješati, ali zamolit će svoje suradnike da se raspitaju kod mjerodavnih vlasti, napisao je Gauck. I doista, obitelj je dobila azil.

Ni za trudnice nema milosti

Ali, nema svatko sreće da se za njegov ostanak u Njemačkoj osobno zauzme savezni predsjednik. Kao i u Francuskoj i u Njemačkoj postoje slučajevi "brutalnog izgona", kaže Günter Burkhardt od Pro Asyla. Takvi slučajevi izazivaju zgražanje u cijeloj Njemačkoj.

Primjerice, kad je 2005. godine 24-godišnja Gazale Salame morala napustiti Njemačku, iako je bila trudna, a njezin muž i njezina djeca su mogli ostati. Žena registrirana kao "bez državljanstva" imala je tursku putovnicu. Zato joj nije produžena dozvola boravka u Njemačkoj. Tek nakon osam godina Salame se početkom 2013. mogla vratiti mužu i djeci u Hildesheimu. Nakon dugog natezanja i prosvjeda udruga za ljudska prava pokrajinski parlament Donje Saske u Hannoveru je dao "zeleno svjetlo".

Günter Burkhardt smatra da se takve stvari više ne smiju događati. Poziva buduću saveznu vladu da se pobrine oko donošenja klauzule o mogućnosti ostanka u Njemačkoj. Francuska vlada se ne usudi reformirati zakon o azilu i strancima - prije komunalnih i europskih izbora na proljeće 2014. Jedino poboljšanje za ljude bez dozvole boravka je jedna uredba mjerodavnog ministra unutarnjih poslova Manuela Vallsa. Po njoj tražitelji azila imaju šansu ostati u Francuskoj nakon što u toj zemlji provedu pet godina. Leonardi Dibrani i njezinoj obitelji su za to nedostajala dva mjeseca.