Propuštena prilika za demokratski dvoboj

Neupitno je da će Frank-Walter Steinmeier, koji još obavlja funkciju ministra vanjskih poslova, biti dobar predsjednik Njemačke. Naravno, ako bude izabran, ali to skoro da je sigurno. On će stvoriti lijepu sliku, zemlju u inozemstvu predstavljati sa stilom, a u zemlji se držati razborito i povremeno upozoravati.

Njegovi govori neće imati duh njegovog prethodnika, Joachima Gaucka, neće biti vickasti i retorički mudri kao oni Johannesa Raua, ali će njegovi govori biti ozbiljni. S obzirom da on nije veliki retoričar, a moć predsjednika se ogleda u riječi, on će pokušati trezveno i stručno imenovati probleme u zemlji. Od njega se zato ne očekuju ni briljantni i povijesni govori kao što su to bili govori Richarda von Weizsäckera, Theodora Heussa ili Romana Herzoga. Steinmeier zastupa umjerenu i razumnu politiku. A to nije malo u ovo turbulentno vrijeme - između Putina, Trumpa, Erdogana i krize Europske unije.

Njega je izabrala njemačka kancelarka Angela Merkel. Ne - ona je pustila da ga izaberu. Njezin koalicijski partner, šef SPD-a Sigmar Gabriel ju je zajedno s predsjednikom njezine sestrinske stranke CSU-a, Horstom Seehoferom, izigrao. Merkel je, s obzirom na odnos snaga u parlamentu, htjela da se konsenzusom dođe do kandidata. No, jedan mogući kandidat to u startu nije htio, predsjednik Bundestaga Norbert Lammert. Merkel je onda pustila da se stvari događaju dok Gabriel odjednom nije kao kandidata predstavio Franka-Waltera Steinmeiera. Tjedan dana kasnije Merkel je bila matirana - i Steinmeiera proglašava razumnim i politički umjerenim kandidatom.

Merkel, koja je najmoćnija žena na svijetu (što nije pogrešno), uzdrmana je na domaćoj sceni. Prvo zbog izbjegličke krize, koja je nagrizla njezin autoritet, a onda zbog ove čudne kandidature. Zar se stvarno može zamisliti da se u CDU-u, najvećoj njemačkoj stranci, nije mogao naći nitko tko bi odgovarao tom položaju? To je nezamislivo. Zar se nije mogao naći nitko tko bi bio spreman kandidirati se, pa i s opasnošću da će izgubiti, što je normalno za jednu demokraciju? Nezamislivo. Nezamislivo? Ili u međuvremenu najbolji kandidati istupaju samo ako su sigurni da će pobijediti?

Jer, baš nakon Trumpove pobjede, nakon žestokih udara na elite svuda u svijetu, nakon serije pobjeda autoritarnih populista poput Erdogana, nakon referenduma o Brexitu - pravi znak bi bio da jedan protiv drugog nastupe dva prvorazredna kandidata. I ne da se oko predsjednika pogađaju moćnici, već da o tome odlučuju zastupnici na saveznoj i pokrajinskoj razini. I u tom slučaju bi, opet neupitno, Steinmeier imao šanse. Ali, i kandidat Unije također.

Merkel se taktički zapetljala. Ona nije vidjela mogućnost da i sama nekog odredi - kao Gabriel. Ona se umanjivala više nego što je potrebno. Ali, prije svega ona je svima uskratila šansu na demokratski dvoboj. Steinmeier bi možda usprkos tome postao predsjednik. I vjerojatno jedan dobar i poštovan predstavnik ove zemlje. Ali, to je mogao osvojiti i netko drugi. Možda čak i jedna žena. Jedna žena u dvorcu Bellevue bi nakon 67 godina također bila odgovor na ova teška vremena. A takva kandidatura bi oduzela vjetar iz jedara onima koji stalno tvrde kako "oni gore rade što hoće". Tako su izbori za njemačkog predsjednika 2017. - propuštena prilika.