Što bi značila pobjeda Milanovića, a što Grabar-Kitarović?

O razlikama između Kolinde Grabar-Kitarović (HDZ) i Zorana Milanovića (SDP) te promjenama koje bi oni mogli u idućih pet godina donijeti Hrvatskoj i Europskoj uniji razgovarali smo s političkim analitičarom dr. Višeslavom Raosom, docentom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Predsjednički kandidati nude dvije različite vizije Hrvatske. Zoran Milanović kaže da je njegova Hrvatska društvo različitih, jednakih pred ustavom i zakonom. Kolinda Grabar-Kitarović zaziva državu zajedništva s dosta refleksije na Domovinski rat. U slučaju izborne pobjede, mogu li oni zaista promijeniti društvo?

Hrvatski predsjednici nemaju previše izvršnih ovlasti, osim u području sigurnosne, obavještajne, vojne i djelomično vanjske politike. Što se unutarnje politike tiče, ništa se dramatično ne može promijeniti. Ali oni jesu zaista dva različita profila političara. No Grabar-Kitarović zbog svog biračkog tijela mora naglašavati određene vrijednosti i, da tako kažem, kulturne artefakte. Zato stavlja veliki naglasak na Domovinski rat. To je možda prenaglašeno i možda čak u raskoraku s njezinim osobnim stavovima. Recimo, u zadnjoj debati je pokazala da po pitanju udomljavanja djece kod istospolnih parova ima stav koji odudara od stava njezinih birača.

Znači, i Vi, baš kao Milanović, mislite da je riječ o liberalki koja glumi konzervativku?

Možda je on preoštar, ali sigurno ima stavove koji su bliži njemu nego onome što zastupa prema biračima. Vjerujem i da Miroslav Škoro nema stavove za koje bi htio da njegovi birači misle da ih ima.

Do ovog razgovora vidjeli smo dva sučeljavanja dvoje predsjedničkih kandidata. Sučeljavanje na Hrvatskoj televiziji donijelo je ipak nešto relevantnija i aktualnija pitanja od onoga na komercijalnom RTL-u.

Pitanja su bila sadržajnija, a i kandidati su pokušali obuzdati svoje loše strane. Na prvom sučeljavanju su na vidjelo baš jako izašle loše karakteristike oba kandidata; kod Milanovića ta pretjerana drčnost, a kod Grabar-Kitarović sklonost šablonskom razmišljanju i štreberskom pristupu. Možda je ipak u HRT-ovoj debati on jače odskočio od nje. Ona ga je cijelo vrijeme gurala da se brani kao bivši premijer. Onda se posredno dogodilo da on nju napada zbog HDZ-ovih vlada; sadašnje i bivših u kojima je ona bila ministrica. Na kraju se ona dovela u nemudru situaciju da mora braniti vladu Andreja Plenkovića. Predsjednici to ne bi smio biti zadatak. Čim se krenulo na ekonomska pitanja, odmah se sve pretvorilo u sučeljavanje HDZ-a i SDP-a.

Jesu li ta sučeljavanja učinila razliku?

Osobno sam čuo zanimljivih stvari, ali treba vidjeti kojoj vrsti birača se što šalje. Možda neki birači nemaju precizno znanje da mogu ocijeniti tko govori istinu u ekonomskim ili specifičnim pitanjima upravljanja tajnim službama, ali mogu zaključiti tko im se retorički čini uvjerljivijim. Njihov zadatak je bio izvući neodlučne mlake ljude koji vjerojatno ne misle izaći na izbore, ali preferiraju lijevi ili desni blok. Grabar-Kitarović nije nužno privukla Škorine birače. Jedan dio njih su mlađi protestni birači, drugi su oni kojima ona nije dovoljno desno, a treći će ipak iz strateških razloga glasati za nju. Ali njoj to nije dovoljno za pobjedu bez motivacije drugih birača sklonih HDZ-u koji se možda premišljaju oko izlaska na izbora.

Zadnje dane kampanje Grabar-Kitarović je objavila cijeli niz video snimki podrške ljudi iz javnog života. S terena stižu informacije da je HDZ upogonio cijelu infrastrukturu na lokalnim razinama. SDP toga nema. Koliko je to važno i može li to odrediti ishod izbora?

SDP ima manje članstvo, a niti jedna stranka ne može parirati HDZ-u po infrastrukturi na terenu. HDZ može mobilizirati ljude na terenu, no je li to dovoljno? I dalje ostaje nekih 200-300 tisuća ljudi koje treba drugačije dosegnuti. Možda su procijenili da se u prvom krugu nije potrebno toliko trsiti, jer su znali da će Škoro odnijeti dio glasova pa su čuvali snagu za drugi krug. Svjesni su da će pobjeda biti tanka. Nadam se, kakav god ishod bio, da onaj tko izgubi pobjedniku neće osporavati legitimitet na argumentu male izlaznosti ili male razlike u broju glasova. Znamo da je i aktualna predsjednica pobijedila s 35 tisuća glasova razlike. Kada se odbiju glasovi iz BiH, razlika u Hrvatskoj je bila još manja. Mobilizacija u BiH će biti velika, ali ipak mislim da to ne može presuditi.

Ikona desnice, pjevač Marko Perković Thompson, daje podršku Grabar-Kitarović, dok Milanovića označava komunistom. Koliko je komunizma u Milanoviću i može li se 2020. godine mobilizirati biračko tijelo pričama o bauku komunizma?

Teško da je Milanović neki teški ljevičar. On sigurno nije Jeremy Corbyn, već je po profilu bliži Matteu Renziju. Ali kako se u Hrvatskoj birači mobiliziraju ne putem ekonomskih, već putem povijesnih rascjepa - preko odnosa prema prošlosti, Drugog svjetskog rata, socijalističkog razdoblja i Domovinskog rata - za dio ljudi na desnici Milanović je crvena krpa. Postoji dio aktera koji šalje poruku da je bilo koji predsjednik ili premijer iz SDP-a nelegitiman. To pomalo podsjeća na ono što se događa u Mađarskoj pod Orbanom. Naime, promjenom Ustava indirektno je inkriminirana Socijalistička stranka Mađarske koja je nasljednica Komunističke partije na način da se spominje njezina povijesna odgovornost. Tako se građanima suptilno šalje poruka da nisu svi akteri jednako poželjni u izbornoj utakmici.

Koliko to znači mladim biračima?

Ne znači. Mi na Fakultetu političkih znanosti od 1990. godine provodimo opsežne izborne ankete znanstvenog tipa. Postavljamo pitanje koje se tiče takozvane političke biografije birača - doslovno ih pitamo gdje su im bili djedovi i bake u Drugom svjetskom ratu. Posebno kod mlađih ljudi raste broj odgovora „ne znam“. Ne smatramo da doista ne znaju, već mislimo da time poručuju da ih više nije briga. Biračima su te podjele na ustaše i partizane manje bitne nego što stranke to potenciraju da bi ih mobilizirale.

U svakoj se kampanji spominju Bosna i Hercegovina te Srbija. Što bi izbor Milanovića, odnosno Grabar-Kitarović, značio za odnose sa susjednim državama?

Kako se radi o bilateralnim odnosima, teret odgovornosti stoji na obje strane. Na čelu Hrvatske može biti najumješniji diplomat, ako sugovornici u Beogradu i Sarajevu nisu spremni na kompromis i nadvladavanje problema iz prošlosti. Znam da postoje neka očekivanja da Hrvatska kao članica EU-a bude predvodnica nekih demokratizacijskih procesa. To je čak i službena mantra u Hrvatskoj. Milanović je jasno rekao da ne misli koristiti blokadu srpskih pregovora kao sredstvo rješavanja bilateralnih problema. Ima i jasan odmak od Herceg-Bosne i onoga što se događalo između Hrvata i Bošnjaka u ratu. Ima li on neko inovativno institucionalno rješenje za probleme postdejtonske BiH? Ipak, za razliku od HDZ-a, nudi samo distanciraniji i trezveniji odnos prema Mostaru.

Dakle, ako on pobijedi…

I dalje će se davati značajna proračunska za tamošnje projekte. I dalje će se ponavljati da je službeni stav Zagreba da izborni zakon u BiH ne odgovara duhu Dejtonskog sporazuma te da se to mora razriješiti. Neke supstancijalne razlike ne može biti. Možemo očekivati oštriji nastup prema Aleksandru Vučiću. Recimo, Kolinda Grabar-Kitarović je stavila naglasak na pitanje nestalih, ali to će biti teško riješiti sa srbijanskom vladom. Neki će reći da je prošlo puno godina i da se tu ne može pomoći. Mislim da je veći problem to što se Srbija boji da bi, kada bi surađivala s Hrvatskom, sama sebe inkriminirala kroz sudjelovanje svojih državljana u ratu na području Hrvatske. Srbija pokušava na sve načine umanjiti svoju ulogu i ekskulpirati se, recimo, od pobune u Kninu.

A u okvirima Europske unije? Čine li oni neku razliku? Može li izbor predsjednika utjecati na hrvatsko predsjedanje Europskom unijom?

Hrvatski predsjednik nema tako velike ovlasti i ne sudjeluje u radu Europskog vijeća. Tamo su premijeri, a u Vijeću EU-a sjede različiti ministri. Oni hrvatsku predsjednicu ili predsjednika neće previše viđati. Druga stvar je da je Andrej Plenković stavio veliki naglasak na predsjedanje u okviru njegove ukupne karijere i njegovih ideja kao premijera. Njemu je jako bitno da to prođe dobro. Najveći problem bi mu bio da HDZ-ova kandidatkinja nije ušla u drugi krug ili da je u drugom krugu izgubila od Miroslava Škore, izazivača s desna. Sada, čak i da SDP-ov kandidat pobijedi, to nije toliki problem za Plenkovića.

No sukob frakcija bi možda eskalirao?

Naravno, dogodili bi se potresi u stranci, ali on je već najgori potres izbjegao. Dio desnog krila stranke ga već dugo želi srušiti. Unutarstranački izbori bi se trebali dogoditi između travnja i lipnja. Ali to se može statutarno odgoditi tako da dio lokalnih, odnosno županijskih organizacija sklonih šefu stranke zatraži odgodu. Naravno, i za vrijeme predsjedanja oni bi ga rušili tvrdnjama da je on distanciran, odnarođen, „briselski Plenki" i tako dalje. Ali najgore mu je prošlo. Jasno da bi mu bilo bolje da pobijedi Kolinda Grabar-Kitarović. S druge strane, paradoksalno, budući da se ona u želji za reizborom dosta vezala za neke ljude koje Plenković ne želi u stranci, on bi mogao dugoročno profitirati od njezinog eventualnog poraza.