Izbori u Austriji ništa nisu promijenili

Tko zna računati primijetit će da je Austrija poslije izbora u nedjelju lagano otišla ulijevo – ili se bar, sasvim oprezno, okrenula od radikalne desnice.

Ali tko gleda malo bolje i zna što se događalo u kampanji – doći će do drukčijeg zaključka. Prije dvije godine je doduše koalicija konzervativne Narodne stranke i desničarske Slobodarske stranke uzela ukupno četiri posto više glasova nego u nedjelju. Zeleni, koji su onomad s jadnih 3,8 posto ispali iz parlamenta, sad su prošli grandiozno.

Ipak, raspoloženje u biračkom tijelu nije se radikalno promijenilo.

Bivši kancelar Sebastian Kurz je simbol širokog konzervativnog konsenzusa u društvu. Bez izbjeglica, sa što manje što tiših doseljenika, a umjesto toga nacionalni ponos i identitet. Povratak u obrazovnu politiku prije '68, i Europska unija koja „nama" nema što nametati.

U kampanji je najcitiranija brojka bila 0,2 posto koliko mala nevina zemlja navodno doprinosi svjetskoj emisiji štetnih plinova. Kao da je najvažnije da benzin ostane jeftin – a o planetu neka se brinu veće zemlje.

Pa ipak, politički mentalitet u Austriji objašnjava to što je Kurz uzeo povijesnih 37,5 posto, a ne recimo 60 posto glasova. Koliko god se stranke svađale u detaljima, one pažljivo izbjegavaju konflikte u načelu. Birači žele da razlike između stranaka ostanu iste. Ako narod hoće udesno, onda političari iz svih tabora moraju udesno.

Zeleni su recimo prije dvije godine očajno prošli jer su se protivili rigoroznoj izbjegličkoj politici desnice. Ovog puta su tu temu naprosto prešutjeli. Nova tema – klimatske promjene – donosi bodove sve dok se od građana ne traži da podnesu previše bolne mjere. Glas za Zelene je glas za umirenje savjesti.

Socijaldemokrati su kažnjeni. Njima nije bilo dovoljno to što su jednako izbjegavali temu izbjeglica i doseljavanja. Malo tko je shvatio zašto su osipali drvlje i kamenje na reformu zdravstvenog osiguranja – to je ionako tema koju razumiju samo stručnjaci. Kao da socijaldemokratsku klijentelu nije privukao ni prosvjed protiv novih zakona o radu koji dopuštaju dvanaest sati rada dnevno. Upravo je u radničkoj klasi popularna klasična slika obitelji: tata radi prekovremeno, mama se brine o kući i zaradi nešto sa strane.

Na sve to su socijaldemokrati postavili za nositeljicu liste Pamelu Rendi-Wagner – slabu, nesigurnu kandidatkinju koja je zazivala „ljudskost" i „zajedništvo". Ali duh vremena kao da traži jake momke i teške riječi. Tu socijaldemokrati nisu uspjeli parirati.

Ishod izbora i prije svega pad Slobodarske stranke za iznenađujućih devet posto može navesti na još jednu zabludu: da su birači pokazali koliko im se gadi ono što su vidjeli na čuvenoj snimci s Ibize gdje je bivši vicekancelar Heinz-Christian Strache dogovarao mutne poslove s lažnom nećakinjom ruskog oligarha.

Javnost je imala četiri mjeseca da se šokira i ljuti. Ali nije se posebno ljutila. Iza toga je ostala poruka – pa takvi su političari. A ako već prave prljave dilove onda bi to morali barem raditi elegantno i paziti da ih ne uhvate.

Sebastian Kurz ima sve moguće opcije da progura svoju politiku. Imao bi apsolutnu većinu sa Zelenima koji se već nude. Možda bi Kurzu lakše bilo da u koaliciju uzme i Neos, malu ekonomski i društveno liberalnu stranku koja bi bila dobro prihvaćena kod imućnih i obrazovanih slojeva.

Čak i desničarski Slobodari ponovo mogu postati koalicijski partneri. Njihov glavni tajnik Harald Vilimsky je doduše u izbornoj noći rekao da građani očito nisu glasali za njihov ostanak u vlasti. No ta suzdržanost ima određenu logiku: tijekom kampanje je Kurz pokušavao vrbovati Slobodare za još jednu koaliciju. Sada je desničarima pametno da se prave nezainteresirani kako bi podigli svoju cijenu.

Naravno, Slobodari bi mogli i stvarno otići u ljutu oporbu – taj scenarij bi mogao biti najlošiji za budućega kancelara Kurza. Čeka nas politički poker koji će potrajati možda i nekoliko mjeseci.