Izgon u nepoznatu - i siromašnu domovinu

Ardian Canaj nas vodi kroz mjesto koje mu sad treba biti dom: siromašno predgrađe grada Peći, na ulicama stoje gomile smeća koje se tu i pali. Čitava brda otpada tinjaju pored zapuštenih zgrada. Dvadesetogodišnji Ardian jest doduše Kosovar, ali je rođen i odrastao je u Njemačkoj. Tek prije sedam mjeseci, jer mu je istekla dozvola boravka, prognan je u zemlju svojih roditelja.

"U Njemačkoj sam išao u školu, ali tome je došao kraj. Moram raditi da bih platio stanarinu. Zarađujem 100 eura mjesečno, a stanarina je 120 eura. Ovdje mi je stvarno loše, nemam niti obitelji niti ikoga tko mi je blizak. Ovdje ne vidim baš nikakvu budućnost za sebe."

"U svemu su različiti od naše djece"

Shkëlzen Rama, postariji stanovnik toga kosovskoga grada, već je više puta vidio takve mladiće koji su protjerani u zemlju koju često nikada nisu ni vidjeli, ali koja im je na papiru - domovina. "Oni se teško mogu uključiti u naše društvo. Tko je rođen i odrastao u Njemačkoj, često jedva da uopće govori albanski. U svemu su različiti: naša djeca su zadovoljna s komadom kruha i jednom paprikom, ali što da damo tim mladim ljudima koji su odrasli na zapadu i navikli na pizze i na sladoled?"

Kosovo je jedno od najsiromašnijih zemalja Europe sa stopom nezaposlenosti od 40%. Ali za Ardiana nije problem samo bijeda, nego mu je stanje još teže zbog njegove nacionalnosti. On i njegova obitelj su iz etničke manjine takozvanih kosovskih Egipćana koje i Srbi i Albanci Kosova, zajedno s Romima i Aškalijama, zovu "Ciganima". Nakon rata su sve te tri skupine bile tjerane i od Albanaca koji su ih optuživali da su kolaborirali sa Srbima, a diskriminacija se osjeća i danas.

Svaki četvrti razmišlja o samoubojstvu

Usprkos tome, Njemačka od 2009. protjeruje stanovnike Kosova u njihovu "domovinu". Jer Kosovo je proglašeno "sigurnom zemljom", a godinu kasnije je i tadašnji njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere s predstavnicima Kosova potpisao sporazum o povratku oko 12 tisuća pripadnika etničkih manjina. Među njima je i 6.000 djece i mladeži Roma, Aškalija i kosovskih Egipćana. No i UNICEF sada traži od Njemačke da obustavi progon djece i mladeži jer su se uvjerili da za njih povratak znači prijetnju njihovom psihičkom i tjelesnom zdravlju.

U istraživanju ureda za djecu Svjetske organizacije na Kosovu je radila i Verena Knaus: "Mladi često pate od depresije. Imamo djece koja pate od napada paničnog straha, koji su već bili na rubu toga da počine samoubojstvo. Svaki četvrti ozbiljno razmišlja da si oduzme život." Istraživanje je obuhvatilo 164 maloljetnika i mladih koji su bili protjerani iz Njemačke i Austrije i 131 roditelja.

Brak nije izdržao udaljenost

Jer za mnoge "povratak u domovinu" znači odlazak na potpuno nepoznato mjesto i napuštanje okružja u kojem su odrasli. Faruku Kelmendiju je 28 godina i on je u Njemačkoj čak napustio vlastitu obitelj, ženu i jedno dijete: "Kad sam došao na Kosovo ništa nisam mogao raditi. Nisam imao ni posla niti stana i morao sam se povlačiti po tuđim kućama. Žena me isprva pomagala novčano, ali onda je došlo do rastave. Ona i naša kćer žive i dalje u Njemačkoj, a ja na Kosovu. Naša veza nije izdržala ovu udaljenost."

Faruk je sada sam, u siromaštvu i samoći. Tako se osjeća i Ardian Canaj koji bi dao sve da se vrati kući. Kuća za njega nije Kosovo, nego Njemačka. "Tamo sam ostavio čitav svoj život", kaže Ardian.

Autori: Ajete Beqiraj / A. Šubić

Odg. urednik: Anto Janković