Izgredi u Engleskoj nisu ništa novo

Koliko su slike prizora iz Brixtona 1981. i Tottenhama 2011. slične? U Tottemhamu je prije nekoliko dana gorilo jedno policijsko vozilo, a isto se događalo 1981. godine u Brixtonu i ponovilo još jednom 1985.godine. Konačna bilanca tadašnjeg nasilja do danas nije utvrđena. U Brixtonu je tada bilo 350 ranjenih i više od stotinu vozila u plamenu, od toga polovica policijskih automobila.

Nasilje koje se pretvorilo u najveće i nažešće izgrede poslije Drugog svjetskog rata, imaju slične paralele kao i najnovija zbivanja – a to su kritike londonske policije. Mjesecima su policajci na ulicama zaustavljali mlade i kontrolirali imaju li kod sebe alkohola ili droge, što je kod tamnoputnih stanovnika shvaćeno kao čisti rasizam.

Tradicija pobuna još od kasnog 18. stoljeća

Izgredi u Brixtonu bili su velika prekretnica koja je prekinula svaku vrstu optimizma. Nije to bilo po prvi puta na britanskim otocima. Brixton 1981. i Tottenham 2011. godine imaju duge korijene. Kako bi se sve razumjelo, potrebno je vratiti se u povijest. Primjerice do žena koje su u prosincu 1880.godine napale mlin Gosden i rasparale mlinaru njegove vreće kako bi prosvjedovale protiv tadašnjeg zakona o brašnu.

Ili ako se vratimo još dalje u povijest 1795. godine kada se narod pobunio zbog izvoza žita u Francusku i zaprijetio uništenjem kanala i lučkih postrojenja. I naravo tu je 1791.godina kada su građani Londona plesali i pjevali na ulicama kada su spalili prvi mlin grada.

Prvi neredi u Londonu iz 1780.godine

Na stotine izgladnjelih građana naoružanih s batinama i helebardama napadalo je već u izgredima iz 1780.godine. Tada su prosvjedovali protestantski stanovnici Londona protiv zakona koji je bio naklonjen katolicima i pri tome su zapalili gotovo cijeli grad. Već tada su se među prosvjednicima pomiješali huligani i đepari koji su napadali banke.

Izgredi u urbanom Londonu bili su uglavnom krvaviji od lokalnih buna koje su se događale zbog hrane. Najkasnije od 18.stoljeća u Londonu dolazi do daljnjeg zaoštravanja unutargradskih sukoba.

Dok je još u 17.stoljeću vojnicima koji su pucali na narod prijetila tužba, ako je žrtva bila nedužna, već „Riot Act“ iz 1715.godine dopušta korištenje vatrenog oružja protiv vlastitog naroda. Bilanca „Gordon Riots“ bila je porazna: Kada je ugušen u krvi, nakon ustanka „crne srijede“ na ulicama Londona ležala su tijela 210 osoba.

Dok su izgredi u 19.stoljeću – primjerice pobuna liberala ili pokret žena – često bile politički motivirane, u 20.stoljeću došlo je do novog tipa pobune i izgreda „Race Riots“ Od vremena anti-irskih pobuna iz 18.stoljeća prve etnički motovirane pobune dogodile su se u Engleskoj kada je umjesto vertikalnih napetosti između vladajućih i podređenih, posjednika i građana bez posjeda dolazilo sve više došlo do horizontalnih napetosti između različitih građanskih skupina i često između skuina koje nisu imale nikakav posjed.

Masovna tučnjava iz 1958 godine

Dekolonijalizacija Britanskog carstva imala je svoje posljedice u migracijama koje su u gradove dovele nove skupine ljudi. Početkom pedesetih godina došao je velik broj Indijaca na britanske otoke, najprije u manjim skupinama a od 1954.godine dolazilo ih je na desetke tisuća. Tri četvrtine je završilo u Londonu.

Suživot između novopridošlih manjina i tradicionalno neprivilegiranog dijela britanskog pučanstva najprije je funkcinirao bez probema, što pokazuje i velik broj sklopljenih brakova. Do promjene je došlo 1958.godine. 23.kolovoza u Nottinghamu je došlo do sukoba između jednog tamnoputog i bijelog građanina. Situacija je eskalirala i završila u masovnoj tučnjavi 1.500 sudionika.

Letjele su boce, posegnulo se za noževima, policija je na kraju morala pod pratnjom iz gužve izvući sve tamnopute osobe. Slične scene odvijale su se i u londonskom dijelu Notting Hill. Sa čeličnim šipkama naoružani mladi napadali su kuće tamnoputih građana, poletjeli su molotovljevi kokteli i mase su skandirale rastističke parole.

Na odgovornost pozvana kultura mladih

Nakon međunarodne kritike u Velikoj Britaniji ubrzano su optužili da je za izgrede odgovorna kultura mladih koja se orijentirala na američki Rock'n'Roll i Dandy modu te takozvane Teddy Boys. To je šablona koja se ponavlja do danas. Kasnije studije su pokazale da su rasističke i neofašističke organizacije u Velikoj Britaniji sustavno pozivale na razisam i mržnju prema drugim rasama i da je u izgredima sudjelovalo i na stotine odraslih a ne samo mladi.

Pojedine gradske četvrti poznate po izgredima

Na rubovima gradova u postkolonijalnoj Velikoj Britaniji nastale su nove kolonije u takozvanim „Estates“ što je bilo analogno prema američkom „project building“ – dakle spoju dijeova grada u kojem stanuju najsiromašniji dio britanskog društva u koje se naseljavaju novi doseljenicam i tako nastanjuju isti prostor. Radi se o četvrtima u kojima do danas svako malo dolazi do spontanog nasilja. Prema izvješćima, epicentar najnovijih izgreda što se sada navodi kao „Tottenham Riots“ i koji se proširio na cijelu Englesku, bio je u Pembury Estates u vrlo siormašnoj kao i otkačenoj četvrti Hackney.

Pogođene su i četvrti koje su među mladim fond-menadžerima popularni za kupnjuz stanova okruzi Benthal Gree i Dalston, inače tradicionalna domovina tamnoputih i pakistanskih migranata. Tu su također i Handsworth, Birmingham i osjetljivi dijelovi Liverpoola, ali još uvijek i jedan Brixton. Svi su oni ostali kao nekadašnji centri nasilja i danas osjetljivi na bilo kakve pojave izgreda.

"Riots" su dio engleske povijesti

Sada će se intenzivno raspravljati o aktualnim problemima pogođenih četvrti u kojima se nalazi bezglavna i korumpirana policija, napuhano tržište nekretnina kao i rigorozno smanjenje izdataka za područje obrazovanja i socijale.

Iz povjesne prespektive zbivanja proteklih dana ukazuju da će urbani izgredi (urban riots) ostati sastavni dio britanske povijesti. Povijest je bonmot, kako je to jednom rekla jedna anglosaksonska povjesničarka, to je povijest koja se još ne dimi. Međutim, povijest u Velikoj Britaniji ovih dana nalazi se u plamenu.

Autor: Alen Legović (agencije)

Od. ured.: Ž. Telišman