Je li islam religija koja zagovara nasilje?

U napadima u Parizu i Bruxellesu teroristi su u ime islama nasumce ubijali nedužne ljude. Njihova barbarska djela diskreditiraju ovu veliku svjetsku religiju. Džihadisti se stalno pozivaju na islam i pravdaju ubijanja ukazujući na Kuran. Za ostalih 98 posto umjerenih i miroljubivih muslimana od ukupno 1,6 milijardi pripadnika ove vjere u cijelome svijetu, to ima katastrofalne posljedice, jer je njihova vjera pod generalnom sumnjom da zagovara nasilje.

Kritičari islama i veći dio zapadne javnosti pripisuju islamu načelno ratni karakter. Pri tome oni upućuju na dijelove Kurana, odnosno na sure 2,191 ili 4,89, koje pozivaju na ubijanje bezbožnika.

Stvari međutim nisu baš tako jednostavne. Među teolozima slovi kao nesporno da islam i Kuran ne veličaju silu niti legitimiraju nasilje više od Biblije. Thomas Volk, stručnjak za islam pri njemačkoj Zakladi Konrada Adenauera kaže da "židovstvo i kršćanstvo također poznaju takve pasuse u tekstu". Spisi sve ove tri monoteističke religije sadrže pasuse koji su zbunjujući za današnje čitatelje, jer veličaju nasilje, sadrže stavove superiornosti u odnosu na druge religije i jer imaju neprijateljski i diskriminirajući stav prema ženama. Stoga je za ljude odlučujuće na koji način se odnositi prema takvim pasusima.

Ukazivanje na problematične stihove u Kuranu ne može poslužiti kao objašnjenje zbog čega se mladi ljudi u nasilničkom zanosu tijekom napada u Siriji, Iraku ili Bruxellesu pozivaju na islam. Jer ti stihovi koji pozivaju na nasilje, a koji već 1.400 godina stoje zapisani u Kuranu, u prošlosti nisu vodili ka terorizmu à la Daesh (ISIL). Zašto je to danas slučaj?

Povijesni kontekst

Bekim Agai, profesor kulture i sociologije islama na Goetheovom sveučilištu u Frankfurtu naglašava da je Kuran nastao u potpuno drugačijim povijesnim okolnostima nego što su ove današnje. "U to vrijeme je rat između plemena, naroda i između bogatih bio normalan modus. Religija je imala upliva u sve oblasti života, tako da su država, društvo, rat i mir tada morali biti objašnjeni vjerom. Kuran daje upute kako za rat tako i za mir i na duhovnim vođama i učenjacima je bilo da tumače i interpretiraju Kuran u određenoj situaciji." Bekim Agai ističe, međutim, i da je tada bilo potpuno jasno da država, a ne pojedini muslimani odlučuju o legitimnosti ili nelegitimnosti vršenja nasilja. "Od samih početaka su muslimani imali negativna iskustva kada su pojedinci uzimali silu u svoje ruke", kaže profesor islama na Goetheovom sveučilištu u Frankfurtu.

Često proturječni zapisi u Kuranu u pogledu nasilja i miroljubivost već dugo su predmet rasprava koje pune cijele biblioteke. "Islamska tradicija je rano počela praviti razlike između povijesnog konteksta tekstova u Kuranu i društvene stvarnosti", ističe Bekim Agai. Cilj je bio dijelove Kurana tumačiti u sadašnjem kontekstu i napraviti jasnu razliku između legitimnog i nelegitimnog posezanja za silom, dakle između opravdanog i neopravdanog nasilja. Uzimati citate zdravo za gotovo bez obaziranja na povijesni kontekst u kojemu su nastali strano je takvoj tradiciji, zaključuje Bekim Agai.

Na taj način su se proturječne sure dugo uspijevale izbalansirati, tako da one uglavnom nisu mogle biti shvaćene i tumačene kao poziv pojedincu na nasilje.

Vjerski analfabeti postaju džihadisti

Danas su političke i kulturološke okolnosti posve drugačije. U vrijeme globalizacije i moderne ekstremisti vade iz konteksta problematične dijelove. Uvezivanje istih u dosadašnju tradiciju arapskog svijeta, u kojoj je za tumačenje bio nadležan duhovni vođa, sada se izgubilo. Atentatori-džihadisti su iz te tradicije potpuno isključeni. Radi se, međutim, najčešće o religioznim analfabetima, jer oni koji imaju iza sebe višegodišnji studij Kurana, ne ubijaju.

Fenomen islamskog terorizma je moderan, iako oni svoje nasilje i zločine često znaju inscenirati na arhaičan način. Kada se "samozvani i samoautorizirani džihadisti" pozivaju na Kuran, onda je to za frankfurtskog islamologa Bekima Agaia jedan oblik prisvajanja interpretacije sura iz Kurana, čija je interpretacija inače pripadala domeni kontrole i nadzora islamskih učenjaka, duhovnih vođa i samih država.“

Tome treba pridodati da je pod utjecajem snažnih napetosti u islamskom svijetu, od Sirije do Egipta, od Jemena do Maroka, došlo do politizacije vjere. Visoki predstavnici sunitskog islama kao na Al Azharu u Kairu distanciraju se doduše od terora, ali nemaju ni moralnu snagu, ni dovoljno kompetentnosti za obračun s ispolitiziranom religijom. Moralno su se diskvalificirali, jer nisu niti jednom riječju spomenuli zakazivanje političke garniture u njihovoj zemlji. "Učenjaci i duhovne vođe sunitskog islama nisu svoju vjeru jasno razgraničili od zloupotreba ekstremista", smatra Thomas Volk: "Samo kritičan odnos prema vlastitoj tradiciji tumačenja osjetljivih dijelova Kurana tu može nešto ozbiljno promijeniti. Ali onaj tko se i odvaži na to, vrlo brzo biva proglašen heretikom." Za Volka je to veliki problem.

Kritički odnos prema herezi

Jer problematične pasuse Kurana nije dovoljno ignorirati zato što se to podrazumijeva kao što to radi većina muslimana za koje je vjera osnova za mirno i konstruktivno oblikovanje života. "Muslimani bi se trebali kritično suočiti sa svojim svetim pismom", s dijelovima Kurana koji se navodno ne bi smjeli dovoditi u pitanje, smatra stručnjak Zaklade Konrada Adenauera Thomas Volk. No, u arapskom svijetu za to trenutno nedostaju potrebne intelektualne slobode. Ali povijesno-kritičko čitanje Kurana ne podrazumijeva se samo po sebi ni u europskoj dijaspori. Jedino stručno teološko suočavanje s problematičnim pasusima u Kuranu može doprinijeti marginalizaciji tumačenja koja vode u radikalni islam.