Je li "robovski rad" uvjet konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva?

Uslijed burnih previranja u području radnog zakonodavstva u Hrvatskoj, tu i tamo u javnost iskoči poneki delikatan, a specifičan aspekt iz te materije. U posljednje vrijeme, mogli bismo izbor svesti na dva indikativna momenta. Prvo, ministar rada i socijalne skrbi Mirando Mrsić izjavio je da ne smijemo više gajiti iluzije o održivosti tradicionalnog modela, poznatog kao „Tri osmice“. Nije, doduše, rekao što bi točno trebalo uslijediti namjesto prava za koja su radnici ginuli još u Chicagu, koncem pretprošlog stoljeća.

Nekako istodobno, u sindikalnim krugovima poveo se razgovor o nacrtu Zakona o povremenim i privremenim poslovima, osmišljenom radi agencijskog fleksibiliziranja rada. I ne samo hrvatskim sindikalnim krugovima, budući da su se u raspravu o tom aktu, koji se upućuje u redovnu legislativnu proceduru, uključili i poneki ugledni strani sindikalci. Primjerice, Johannes Jakob iz Njemačkog saveza sindikata (DGB), Franz Heschl iz Austrijskog saveza sindikata (OEGB) i Andrej Zorko iz Saveza slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS).

Upozoravajuće međunarodno iskustvo

Posrijedi je inače akt kojim se iz Zakona o radu izdvajaju odnosi vezani uz manje, jeftinije i kraće poslove. Radnici na takvim zaposlenjima izgubili bi mnoga prava koja ostali još uspijevaju zadržati, no problem je i širi od toga. Sudeći po međunarodnom iskustvu, takvo zakonodavstvo u praksi biva zloupotrijebljeno od mnogih poslodavaca, pa se među privremene i povremene poslove skriju razni poslovi koji ni po čemu ne bi trebali spadati u predviđeni krug.

Trojica spomenutih sindkikalista, na jednom nedavnom okruglom stolu u Zagrebu, upozorili su hrvatske kolege i općenito hrvatske radnike da pripaze što im sporni nacrt zakona nosi, prije negoli bude izglasan u saboru. Jer, riječima Johannesa Jakoba, kasnije će biti puno teže unositi ispravke u akt koji tako rigidno uređuje tzv. izuzete poslove i radne odnose. On je to istaknuo polazeći od lošeg iskustva koje Njemačka i Austrija imaju s uvođenjem zasebne regulacije za poslove manje vrijednosti i kraćeg trajanja.

Legislativna zaobilaznica

S druge strane, Slovenija je takav zakon odbila 2010. na referendumu, a Zorko je u Zagrebu rekao da hrvatski zakonski prijedlog izgleda još gore od slovenskog. Osim toga, dodao je da se problemi koje Hrvatska može očekivati tim povodom, sigurno neće zadržati u Hrvatskoj, nego će se u obliku kriznog vala preliti i na Sloveniju, te dalje na teritorij EU-a. No hrvatska bi vlada ipak dobila priliku uzmahivati varljivim statistikama o boljem stanju zaposlenosti.

„Taj zakon bio bi samo nova zaobilaznica radnih prava koja sadržava Zakon o radu“, izjavila je za DW Katarina Perković iz Novog sindikata. Ujedno, podsjetila nas je da je Zakon o radu – koji vlada ne uspijeva srušiti, jer se sindikati protive – već nekoliko puta zaobiđen ili čak derogiran pomoću drugih akata. Tako je bilo sa zaštitom majčinstva, s uznemiravanjem na radu, s produžavanjem kolektivnog ugovora itd. S druge strane, sistem reguliranja tržišta rada je slab, i nitko ne vjeruje da se i manja prava ne bi kršila.

Štoviše, krše se i u Njemačkoj, koja radno zakonodavstvo za mini-poslove ima već 10 godina, a koriste se najviše u ugostiteljstvu, trgovini, prometu, uslugama poput čišćenja, itd. No, radnicima u tom sektoru dohodak kontinuirano pada, a količina rada „na crno“ raste, što znači da se profit izvlači mimo državne regulative. Tako se procjenjuje da u Njemačkoj danas oko četiri milijuna domaćinstava upošljava kućansku ispomoć, dok ih je prijavljeno samo oko 200 tisuća.

Rast sive ekonomije

Još je u Hrvatskoj svježe sjećanje na veći broj radnika zaposlenih u Čistoći na određeno vrijeme, no koji su dugo radili tako „nevidljivi“, i javno progovorili tek kad im je zaprijetila mogućnost otkaza. Naravno, što je socijalna nesigurnost veća, to i radnici trpe više, prije negoli dignu glas. Ali, država ne čini ništa – odnosno, ništa efikasno – da stane ne kraj takvom ugrožavanju ljudske egzistencije i sivoj ekonomiji koju generiraju najpohlepniji poslodavci.

Pokazuje to i činjenica da uopće ne znamo koliko ima takvih poslova i radnika u ovom trenutku, niti bismo lako saznali. „Ovaj zakon, uči nas međunarodno iskustvo, ne bi smanjio sivu ekonomiju, nego bi je dodatno potaknuo“, nastavlja Katarina Perković, koja u načelu nema ništa protiv mini-poslova kao zasebne kategorije. Ali, samo u postojećem Zakonu u radu, koji ima dovoljno regulative na snazi da pokrije i to područje radnog odnosa i prava.

Robovsko zapošljavanje

Domagoj Mihaljević, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokraciju (BRID), slaže se da vlasnici poduzeća podržavaju formu mini-poslova jer mogu maksimalno uvjetovati visinu nadnice. Pogotovo u uvjetima krize, a često ne plaćaju poreze ni doprinose, pa radikalno smanjuju trošak rada. „Ovaj zakon značio bi novu snažnu afirmaciju i nametanje moći kapitala“, rekao nam je on, „dok je radnik prisiljen posve se prilagoditi zahtjevima fleksibilnosti u pogledu vremena, prostora i radničkih normativa“.

Radničko vrijeme na poslu tako postaje amorfno i nedefinirano, a radnici gube mogućnost da si normalno planiraju život. „Posao im postaje nalik zatvoru, pa zbog svega toga treba spriječiti donošenje ovakvih mjera po kojima se ljudi zapošljavaju, ali kao robovi“, zaključuje Domagoj Mihaljević. Optimizam mu pritom bar donekle daje visoka razina društvenog konsenzusa oko ove važne teme, iz čega se izdvajaju tek politička vlast i ekonomska elita.