Je li susjed prijatelj ili neprijatelj?

Autor antologije, švedski publicist Richard Swartz, pozvao je brojne pisce iz BiH, Hrvatske, Srbije, Albanije, Slovenije i Bugarske da odgovore na pitanje: susjed - da li je to prijatelj ili neprijatelj ?

Pozivu se odazvalo 22-je autora, među njima primjerice David Albahari, Bora Ćosić, Slavenka Drakulić, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Saša Stanišić ili Nenad Veličković. Nastala je impresivna zbirka proznih tekstova, koja se ovih dana predstavlja u nizu književnih večeri širom Njemačke.

Koliko ima istine u klišejima o Balkanu ?

Šta se na zapadu zna o Balkanu? Već više od stotinu godina to područje važi prije svega za bure baruta, za divljinu koja nije vrijedna kostiju niti jednog jedinog pruskog vojnika, kako je to svojevremeno formulirao kancelar Njemačkog carstva Otto von Bismarck. A posljednjih 17 godina, od ratova koji su doveli do raspada Jugoslavije, regija jugoistočne Europe u svijesti zapadne javnosti prisutna je gotovo isključivo kao područje sukoba, netrpeljivosti među susjedima i bratoubilačkih ratova. Te predrasude i klišei, međutim, prije svega svjedoče o nepoznavanju stvarnosti, smatra autor antologije "Susjed", švedski publicist Richard Swartz.

Priče o susjedstvu iz perspektive književnosti

Srpski pisac David Albahari, koji je 1994 godine napustio Srbiju i danas živi u Kanadi, u svojoj priči "Zašto?" opisuje iz perspektive jednog dobroćudnog, mentalno pomalo zaostalog mladića, početak rata u nekom bezimenom malom gradu u BiH, gdje je do jučer komšija bio bliži od brata, da bi preko noći postao neprijatelj, gdje se susjed odjednom pretvara u nečovjeka kojeg treba protjerati, odstraniti, ubiti. Poput Albaharija, i većina drugih autora tekstova ove antologije napustila je zemlje iz kojih potječu i žive sada razasuti po cijelom svijetu. Jedan od njih je i Bora Ćosić, autor koji za sebe kaže da piše tri Četvrtine na srpskom i jednu Četvrtinu na hrvatskom jeziku,

i koji danas živi u Berlinu.

Hrvatska književnica Slavenka Drakulić literarno je obradila tri istinite priče iz ratova u Hrvatskoj i BiH, u kojima iznova varira tezu postavljenu još u knjizi o suđenjima pred Haaškim tribunalom "Oni ne bi ni mrava zgazili": počinitelji zločina nisu nikakvi monstrumi, to su sve redom obični ljudi, koji su se u određenim situacijama opredijelili za zlo, a ne za dobro. Po njenom mišljenju istina je jedini put da se izađe iz začaranog kruga osvete i nenaplaćenih računa.