"Jedan njemački život" u Hitlerovo doba

Kada se išla učlaniti u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (NSDAP), povela je sobom i svoju prijateljicu, Židovku Evu Löwenthal. Eva je čekala vani pred ogradom dok je Brunhilde Pomsel stala u dugački red: "Uglavnom muškarci. I svi su se još htjeli na brzinu učlaniti u stranku." Članarina je iznosila deset maraka, bio je to velik novac, ali na kraju krajeva, to je bila investicija u budućnost. Nakon toga Brunhilde više nije imala vremena za kavu s Evom.  

I investicija se stvarno isplatila: Brunhilde Pomsel, rođena 1911. godine, dobila je dobro plaćeni posao u Ministarstvu propagande, kao tajnica u neposrednom okruženju ministra Josepha Goebbelsa. Ona ga opisuje kao "njegovanog čovjeka" koji se na javnim nastupima pretvara u "podivljalog patuljka" i kaže da je bio "izuzetan glumac".

Pomsel je bila stara 103 godine kada je filmašima počela pričati svoju životnu priču. Početkom ove godine je umrla u dobi od 106 godina. U dugometražnom dokumentarnom filmu „Jedan njemački život“, koji ovoga četvrtka (6.4.) dolazi u njemačka kina, obrađeno je razdoblje od dolaska Hitlera na vlast pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, i to kroz životnu priču Brunhilde Pomsel. U filmu se koriste snimke intervjua s njom i opsežan arhivski materijal iz tog razdoblja.

"Kunem se, ništa nismo znali"

U filmu se govori o onima koji su se prilagodili umjesto da pruže otpor, o šutljivoj većini koja je omogućila fenomen Hitler. Brunhilde Pomsel o njima, dakle i o sebi, ima jasno mišljenje: "Je li egoizam, je li loše, kada ljudi tamo gdje ih se postavi čine nešto što je dobro za njih? Čak i ako to šteti drugima?" Ona također objašnjava da je od djetinjstva, kao i svi drugi, bila odgajana da ne postavlja suvišna pitanja i da pouzdano izvršava svoju dužnost. A što se tiče zanimanja za politiku, kaže: "Ja sam žena, to mi nije potrebno."

Snimke prikazuju krhku gospođu u poznim godinama na čijem je ljubaznom licu život ostavio svoje tragove. I koja i u dobi od 103 godine ima izuzetno pamćenje i sposobnost oblikovanja misli i uspomena u jasne riječi. Teško je vjerovati da jedna takva osoba nije ništa primijetila. Jer, neistomišljenici, Židovi i druge manjine javno su ponižavani i nestajali su preko noći. Pa tako i Eva Löwenthal, prijateljica Brunhilde Pomsel. No ona svejedno ostaje pri svojoj tvrdnji: "Kunem vam se, mi ništa od toga nismo znali." A i zašto bi? Na kraju krajeva, život je nudio toliko lijepih stvari: ugodan posao, simpatične kolege i dovoljno novca za sitni luksuz.

„Samo sam tipkala za Goebbelsa“

Ovaj film je zastrašujući i istovremeno pokazuje kako je jednostavno zatvoriti oči pred stvarnošću i stvarati si svoje vlastite istine. I tako je cijela jedna generacija navodno bila posve nevina i jednostavno zavedena ideologijom. Brunhilde Pomsel je nakon Nirnberških procesa provela pet godina u ruskom zarobljeništvu. To je doživjela kao veliku nepravdu, jer, kako je rekla: "Nisam radila ništa drugo osim što sam tipkala na pisaćoj mašini za gospodina Goebbelsa."  

Kada je objavljena istina o užasima holokausta, ni Pomsel više nije mogla zatvarati oči pred nekim stvarima, pa u filmu priznaje: "Ponekad imam grižnju savjesti."

ajg/dpa/kna