Jedini u Hrvatskoj ručno izrađuje kišobrane

Posljednji kišobranarski Mohikanac, zagrebački obrtnik Tomislav Cerovečki, može se pohvaliti nečim rijetkim – radi u obrtu starom preko stotinu godina, ali i u obrtu na spomen kojega se ljudima redovno podignu obrve i stvori se gomila pitanja. Tko još danas ručno radi kišobrane, popravlja ih i općenito – misli o njima? Koga još briga koliko će mu kišobran trajati kad će za sljedeći izdvojiti ne više od 50 kuna, ako ga već ne dobije besplatno?

Kišobranarstvo su uništile - reklame

„Još uvijek postoje ljudi koji vole imati kvalitetan kišobran. Kako stari, tako i mladi. Mlađi često dođu s nekom starom drškom i hoće na nju staviti novi štap. Nema tu pravila. Ne mora se raditi o imućnim ljudima. No, istina je da kada bih radio kišobrane s istaknutim brendom, da bi ih definitivno bolje prodavao. Ali neću. Moja je logika da kišobran mora prodati samog sebe“, kaže Tomislav Cerovečki koji je u zagrebačkoj Ilici preuzeo obrt od svoga oca.

U Zagrebu je do devedesetih godina bilo sedam kišobranara, a danas su kišobrani Cerovečki jedina preživjela rukotvorina na prvoj crti obrane Hrvata od kiše. Jasno, kišobrani su već davno ispali iz menija proizvoda kojima se ljudi žele brendirati. Nekad je uz markirane cipele, odijela ili satove išao i skup, kvalitetan kišobran. U 21. stoljeću od te priče nije ostalo ništa, a zagrebački kišobranar za to optužuje dva fenomena. Prvo – tržište su preplavili jeftini proizvodi iz Azije. Drugo i zanimljivije – kišobrani su pretvoreni u besplatni promotivni materijal velikih kompanija i time totalno obescijenjeni kao predmet izdvajanja veće svote novca.

„Kada su tržište preplavili kišobrani od 20 kuna, ljudi su se odjednom osjetili prevarenima. Zašto za tu stvar dati 400 kuna kad se očito može za dvadeset? No, u zadnje vrijeme ponovno počinju shvaćati razliku“, objašnjava Cerovečki. Između dobrog i lošeg kišobrana stoji ponor. A u tom ponoru vozi tramvaj: „Dobar kišobran mora zadovoljavati neke osnovne uvjete. Recimo, da kad pored tebe prođe tramvaj, da se ne iskrivi. Također, dobar kišobran trajati će godinama.“

Kratka teorija kišobrana

Prodati dobar kišobran u Hrvatskoj prilično je komplicirana stvar. Za početak, kako Cerovečki primjećuje, ljudi traže nemoguće karakteristike za minimalnu cijenu. Da bude ekstremno mali kad se sklopi, ekstremno velik kad se rastvori, da bude savršeno čvrst, lakši od zraka i naravno, da ne košta više od pedeset kuna. E, pa ne ide to tako...

„Svatko bi trebao imati jedan mali i jedan veliki kišobran. Mali nosite u torbi za trenutke kada vas kiša iznenadi. No, kada je prognoza nekoliko kišnih dana zaredom, onda se nosi veliki. Zašto? Jer je čvršći. Ako s malim idete na najjaču kišu, strga se. Znam da nije praktično nositi veliki kišobran, ali je li praktično nositi teške kapute kad je zima. Naravno da nije, ali ga svejedno nosite“, razlaže kišne mudrosti zagrebački kišobranar koji nikako ne razumije zašto ljudi u Hrvatskoj nepogrešivo pucaju na kišobrane tmurnih i teških boja. Muškarci, veli, bez iznimke uzimaju crne kišobrane. Žene idu na smeđe, sive... „Kad god mušteriji predložim neke življe boje, dobijem negativni odgovor“, kaže.

Pristojan posao bez budućnosti

Još jedan omiljeni sport mušterija pri posjetu Cerovečkom zove se – bježanje iz trgovine. Ljudi uđu fascinirani i entuzijastični, krenu prema kišobranima, okrenu cijenu i – rekordnom brzinom upute se prema izlazu. Koliko su Hrvati spremi izdvojiti za dobar kišobran? Malo. Definitivno puno manje od 500 kuna koliko prosječno košta kišobran kod Cerovečkog.

„Kišobrane je kupovala srednja klasa, a ona se kod nas razvodnila. Pogledaj Ilicu nakon Frankopanske... Napravi analizu dućana. Ili su propali ili prodaju jeftilen. Kako ću u tom miljeu prodavati kišobrane od sto eura?“, žali se posljednji hrvatski tvorac ručno rađenih kišobrana i ne propušta primijetiti kako stranci cijene njegov rad više od domaćih: „Stranac prepozna kvalitetu, ali naši ljudi ne. No, oguglao sam na to.“

Unatoč egzotičnom i zabravljenom zanatu Tomislav Cerovečki, veli, sasvim pristojno zarađuje. Ipak, ne razmišlja o proširenju biznisa koji drži unutar obiteljskog kruga. „Jesam li zadnja generacija koja će ovo raditi? Vjerojatno. Isplativo je, no daleko od posla koji je nekada bio. Možda bih mogao ići u malo veći pogon, zaposliti još deset ljudi, ali bilo bi riskantno. Ako ideš na masovniju proizvodnju, gubiš kvalitetu“, reći će.

Tko zna, možda da još nekoliko puta dođe kupac koji odjednom uzme 40 kišobrana, što mu se jednom dogodilo, čovjek bi promijenio mišljenje. No za sada, u njegovom dućanu više prevladavaju znatiželjno otvorene oči, nego znatiželjno otvoreni novčanici.