Jesu li Britanci ludi?
"Još jednom u boj, dragi prijatelji, još jednom!" ("Once more unto the breach, dear friends, once more", citat iz govora Henrika V. iz istoimene Shakespearove drame, op.prev.). Da, Ujedinjeno Kravljevstvo i europsko kopno imaju iza sebe uzbudljivu prošlost i brojne prijepore. Prijepor oko toga hoće li Britanci ostati u Europskoj uniji ili ne po svemu bi sudeći mogla postati još jedna epska pustolovina.
Ovoga petka (15.4.) službeno počinje kampanja, ali nemojmo se zavaravati: uzrok svih zala između Britanaca i zajednica koje su prethodile EU-u datira još iz 1984. godine kada je Margaret Thatcher dovela do kulminacije slavni spor s Europskom ekonomskom zajednicom o visini britanskih doprinosa europskom proračunu. U jednom od svojih legendarnih izljeva bijesa na summitu u Fontainebleauu demonstrativno je zavitlala svoju ručnu torbu prema svojim britanskim kolegama.
Trebaju li nam uopće Britanci?
Od onda je odnos između Britanaca i EU-a mješavina ljubavi i mržnje. Pri čemu se u Bruxellesu nema baš više puno ljubavi. Na van se, doduše, tamo zbog referenduma i straha od posljedica Brexita za EU, škrguće zubima. Jer za međunarodni ugled europskog projekta i vizije ujedinjene političke i gospodarske velesile Europe izlazak Britanije bio bi katastrofa. Ali zagrebe li se malo ispod površine, može se zaključiti da se radi o glumljenoj zabrinutosti.
Francuzi, kao što je im je svojstveno, odnose se prema ovoj temi laissez-faire. Zapravo bi im bilo drago da se što prije riješe napornih Britanaca kako bi zacementirali svoje pozicije moći u EU-u i ponovno pokrenuli francusko-njemački motor koji trenutno slabo "vuče".
A što se tiče Njemačke: kao faktična predvodnica Europe Angela Merkel mora barem na papiru podržati Cameronove planove za reformu birokratskog monstruma u Bruxellesu. Ali je li bilo što više od obične "finte"? Njemačkoj Velika Britanija jednako tako ne treba da bi provela svoje ciljeve u Bruxellesu kao što Berlinu ne treba nitko u EU-u - odnosno kao što se ni na koga ne može osloniti - kada je u pitanju rješavanje izbjegličke krize (svi jako dobro znamo na čiju je inicijativu došlo do dogovora s Turskom).
Cameron zna da je sebi i svom narodu ovim referendumom učinio medvjeđu uslugu. Činjenica da mu je to polako došlo do mozga dovela je do toga da zadnjih tjedana gotovo sumanuto pokušava obuzdati duha kojega je sam pustio iz boce i spriječiti scenarij "Mi želimo ostati vani."
Prije nekoliko dana je napisao gostujući komentar za Daily Telegraph u kojemu je nadugo i naširoko objasnio zašto bi Brexit bio "bespotreban i opasan". Čovjek se pritom mora zapitati zašto Cameron već godinama ranije nije s toliko angažmana i srčanosti zagovarao ostanak Velike Britanije u EU-u.
Cameronovi taktični manevri
Je li to sve šarada i taktički manevar da bi se umirili buntovnici iz zadnjih klupa vlastite stranke? Jer Cameronova pozicija unutar stranke mora biti debelo oslabljena kada je spreman upustiti se u ovakav rizik. A bolji dani nisu na vidiku: njegovo kolebanje i cik-cak kurs kojim plovi u aferi oko Panamskih dokumenata poljulali su dodatno njegovu vjerodostojnost i njegov ugled.
S druge strane bi njegov plan za referendum mogao opet biti čista taktika - ali za zavaravanje šefova i država EU-a i, u konačnici, pokušavaj da sačuva obraz. U slučaju da se Britanci doista odluče za izlazak iz Unije, mogao bi tvrditi da je on učinio sve kako bi spriječio ovakav scenarij i da je izričito ukazao na njegove negativne posljedice. I uopće je, mogao bi reći, on od početka bio protiv referenduma.
"Nijedan čovjek nije otok"
Srećom, većina Britanaca je pametnija nego što to Cameron vjerojatno misli i ne da se tako lako navući na njegove igre. Zagovornici EU-a vode u većini anketa, iako doduše tijesno.
Ujedinjeno Kraljevstvo je ponosno na svoj otočki identitet, na svoju sposobnost da se nosi s teškim okolnostima, na svoju ulogu underdoga u Europi. I ima pravo na to - ne obazirući se na zluradost iz Bruxellesa koju mora iskusiti kada se suoči s problemima.
Ali upravo u tome je "kvaka", što je već u 17. stoljeću britanski pisac John Donne prepoznao i izvrsno formulirao: "Nijedan čovjek nije otok". A još važniji je dio koji slijedi: "...sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje. Ako more odnese grudu zemlje, Europe je manje."