Jesu li robne kuće osuđene na smrt?

Još prije nekoliko godina, došljak u - na primjer Köln, imao je težak izbor, u koju robnu kuću uopće ući. U šetnji po ulici kroz koju, prema statistikama Udruge trgovaca na malo, godišnje prolazi najviše kupaca u čitavoj zemlji, kroz Schildergasse, redale su se robne kuće praktično jedna pored druge: na početku je stajao Hertie, iza njega je bio smješten Karstadt, nešto niže je bio Kaufhalle. Preko puta se na kontinentu okušao i britanski Marks and Spencer. Nedaleko su bili i Wolwoorth i mala filijala Quellea, a na kraju ne baš osobito duge ulice stoji i zgrada Kaufhofa. Nakon proglašenja stečaja koncerna Arcandor lako bi se moglo dogoditi da od svih tih silnih robnih kuća ostane samo jedna jedina: Kaufhof.

Kupci više ne dolaze

Generacije kupaca su hodočastile u robne kuće još od kako su u 19. stoljeću one počele zamjenjivati malene, specijalizirane trgovine. Njihov moto je glasio "za svakog ponešto" - i doista je svatko u obitelji našao neki odjel gdje je mogao pronaći što ga zanima. Ali to su robne kuće - a ne muzeji i podložne su strogim pravilima tržišta. A ono, na prvi pogled, govori kako je takvim robnim kućama odzvonilo: u sedamdesetima su takvi "hramovi" činili 14% od ukupne maloprodaje, danas im je učešće još samo 3,3%. Ingo Balderjahn, istraživač navika potrošnje sa Sveučilišta u Potsdamu smatra da je odumiranje posljedica pogrešne poslovne politike: "Dakle, za mene je zapravo iznenađenje kako su klasične robne kuće upravo prespavale čitave trendove na tržištu. Kako su se i Hertie i Karstadt nadali privući mušterije još uvijek razmjerno staromodnim konceptom, uskom paletom odjevnih proizvoda koje su se nudile. A za to vrijeme se tržište već dugo razvija u smjeru: ili discounteri ili sektor luksuza."

Bez ponude nema dobiti

Jer i klasični discounteri poput Aldija, Lidla ili Plusa, već odavno imaju ambicija oteti mušterije klasičnim robnim kućama: i tamo se, u posebnim ponudama, prodaju i odjeća i cipele, i računala i bicikli. Svi dobro znaju: tamo izbora gotovo da nema, a i kvaliteta tih proizvoda ostavlja mnoge želje neispunjene. Pitati prodavačicu za savjet je u pravilu uzaludan posao - ali cijena je često niža nego bilo gdje drugdje.

Time se dolazi do apsurdne situacije: nestankom robnih kuća, oni koji žele kvalitetu i spremni su je platiti - praktično nemaju gdje trošiti svoj novac. To je publika - uz rijeku turista, kod kojih londonski Harrods, Printemps u Parizu ili Macy's u New Yorku ne osjećaju baš previše ovu krizu. U Arcandorovom lancu je, pored "običnog" Karstadta bilo i nekoliko takvih, ekskluzivnih robnih kuća: KaDeWe u Berlinu ili Alsterhaus u Hamburgu. Koncern u krizi sada razmišlja o prodaji upravo tih kuća iako kroz legendarni KaDeWe dnevno prolazi oko 50 tisuća mušterija - i u prebogatoj ponudi vrhunskih proizvoda naravno da ostavljaju na blagajnama solidne iznose.

Nema čarobnog recepta

Ali, teško je naći neki univerzalni recept. Klaus Peter Teipel iz savjetničke tvrtke BBE: "Klasične robne kuće koje su danas u Njemačkoj u krizi su u pravilu usmjerene samo na jednu publiku - onu u sredini. A ti potrošači koji su prije bili prava ciljna skupina, u međuvremenu su se promijenili. Oni se može privući samo novim temama, novim sortimentima, sa dobrom uslugom, sa odgovarajućom robom u raznim sektorima cijene i naravno raznim markama i vlastitim brendovima."

Čvrstog pravila nema: često se čuje kako na primjer lampama i tepisima nema mjesta u robnim kućama u središtu grada. Posjet Galeries Laffayette u srcu Pariza ili londonskoj robnoj kući Liberty's pred kojom je pronalazak mjesta za parkiranje manje vjerojatan nego dobitak na lutriji, mogao bi biti dokaz da i od takvih pravila "samo autom u trgovinu" ima brojnih iznimaka.

I "galerija" ima loših strana

Drugi, poput Kaufhofa tvrde kako je rješenje u konceptu galerije, dakle samostalnih poduzetnika koji će prodavati u prostoru robne kuće. Doista: upada u oči kako je samo Kaufhof i koncern Metro za sada preživio oluje na tržištu. Ali odgovor nije tako jednostavan i samom Kaufhofu ne ide baš tako sjajno. Jer na taj način je dobit kuće praktično ograničena na najamninu, a kupac - ako želi proizvod baš određenog proizvođača, onda će radije otići i u specijaliziranu prodavaonicu. Kupac je možda, agresivnom reklamom pojedinih proizvođača, fiksiran na kupnju proizvoda jednog proizvođača. Ali najveća prednost robnih kuća jest upravo - mogućnost izbora koji u konceptu galerija jednostavno nestaje.

I na kraju - internet

A ako baš točno zna, koji proizvod kojeg proizvođača želi kupiti, onda će ionako baš to kupiti preko interneta gdje će sigurno naći proizvod po boljoj cijeni. Ali "normalnim" potrošačima još uvijek smeta da se preko ekrana roba ne može usporediti, pogledati, isprobati i opipati - i zato robne kuće vjerojatno nikada neće nestati. Ali im možda u Njemačkoj treba malo maštovitijih poslovođa.

Anđelko Šubić

Odg. ur.: M. Ljubičić