Jesu li se financijska tržišta opametila?

Među vrhunskim političarima ima jako malo financijskih stručnjaka. Ni Angela Merkel nije studirala ekonomiju. Ona je fizičarka, doktorirala je na tom području i toga se ne srami:

"Nikada neću zaboraviti kako mi je u ljeto 2007. današnji predsjednik Njemačke središnje banke poslao SMS-poruku i napisao da je banka IKB u problemima. Ja uopće nisam ni znala za tu banku. Nikada se o njoj nije pričalo, to je bio moj prvi kontakt s potpuno novim svijetom!"

U međuvremenu si međutim nijedan političar ne može dozvoliti "rupe" u znanju kad se radi o financijskoj politici. U situaciji u kojoj državama prijete bankroti, političari su počeli baratati milijardama kao da je to najmanja moguća mjerna jedinica u svijetu monetarne politike. Vladajući političari i parlamentarni zastupnici suočeni su s pitanjem kako uopće regulirati financijska tržišta kako se kriza ne bi ponovila?

Za saveznog ministra financija Wolfganga Schäublea odlučujuće je da banke postanu "otpornije", znači da i u kriznim vremenima budu likvidne. Tko ima izglede za ostvarivanjem profita, taj bi vlastitim sredstvima trebao jamčiti i za rizike. "Pazimo vrlo budno da financijski sekor i dalje kreditira 'realnu' privredu", tvrdi ministar u Berlinu.

Prevelika opterećenja za banke?

Puno je bankovnih menadžera koji ne dijele mišljenje da politika "pazi" na banke. Oni kažu da su pokušaji reguliranja ovog sektoa otišli predaleko. "Njemačka ne mazi svoje banke", tvrdi tako šef Deutsche Bank Josef Ackermann. Prvi čovjek najvećeg njemačkog financijskog instituta dodaje: "Jednostrano su poduzete određene mjere i tako se ne samo oslabilo njemačko financijsko tržište, već je oslabljena i potencijalna dinamika te tako uspješne industrije!" Na svoju banku Švicarac očito nije mislio: za tekuću godinu Ackermann očekuje dobit od deset milijardi eura.

Izgleda da su banke zaboravile da je u protekle tri godine na području Europske unije financijskom sektoru pružena pomoć od 4,6 bilijuna eura. Države EU-a zbog financiranja programa spasa banaka i konjunkturnih programa su stope vlastitog zaduženja morale povećati na 83% svog BDP-a. Ackermann sada kaže da bi planirani "doprinos" koji će njemačke banke morati uplaćivati u fond iz kojeg će se (u slučaju nove krize) financirati stabiliziranje bankarskog sektora, banke opteretiti s dodatnih 15 milijardi eura. On dodaje da se tako ugrožava konkurentnost njemačkih banaka na međunarodnom tržištu i predlaže da se pravila o poslovanju banaka donose samo na međunarodnoj razini i za sve sudionike natjecanja.

Globalno rješenje nemoguće?

Savezna vlada na ovakve primjedbe šefa Deutsche Banke reagira s određenim razumijevanjem. No, zbog iskustava u međunarodnim pregovorima o stabiliziranju svjetskog financijskog sustava kancelarka i ministar financija i dalje brane jednostrane njemačke i europske korake i mjere. Schäuble tvrdi da je pokušaj pronalaženja globalnog rješenja za sve zemlje osuđen na propast. "Tko i dalje želi živjeti u stabilnim zemljama, taj mora biti spreman i na određene nepopularne mjere", tvrdi njemački ministar financija i dodaje: "Ako budemo čekali na globalna rješenja, na koncu nećemo donijeti nikakva pravila!"

Njemačka je vlada zato sretna da je barem na europskoj razini i u okvoru skupine G20 postignut napredak. Schäuble ponosno kaže da je međunarodna bankarska reforma Basel III profunkcionirala u iznenađujuće kratkom vremenu. Najkasnije do summita G20 u studenom u Cannesu reforma bi trebala biti zaključena. Još uvijek nije jasno koliko će vlastitog kapitala najvažnije banke (važne za funkcioniranje cijelog sustava) morati stavljati po strani - za eventualne "crne dane". Trenutno je to sedam posto vlastitog kapitala, a za najvažnije banje to bi ubuduće moglo biti i 9,5%.

Netransparentne banke u sjeni

Jochen Sanio, predsjednik Njemačke agencije za nadzor financijskog sektora (BaFin) upozorava da se ne smije posvetiti previše pozornosti svađi oko toga hoće li taj udio iznositi 9 ili 9,5 posto. Puno je važnije pitanje, tvrdi on, još uvijek neriješeno pitanje reguliranja takozvanog "bankarskog sektora u sjeni". To su npr. hedge-fondovi i razna druga društva koja investiraju puno novca. "Oko njih se nitko ne brine. A može biti da upravo u tom području nećemo ni primijetiti novu krizu. Ta su područja naime totalno netransparentna."

Sanio zahtijeva i da se kritički prati rad tri velike rating-agencije (Standard & Poor's, Moody's i Fitch). Agencije ocjenjuju kreditnu sposobnost država, poduzeća i financijskih proizvoda i one vladaju tržištem. Sanio zato u tom kontekstu govori o "oligopolu", ali i o neodgovornim i pogrešnim procjenama. Rating-agencije se mora kontrolirati i to globalno, a kontrola mora biti temeljita, dodaje Sanio. No, i on sam zna da su njegovi zahtjevi za sada samo - neispunjene želje.

Autorin: Sabine Kinkartz / sma
Odg. ur.: Z. Arbutina