Josip Perković kao oličenje kompleksne prošlosti Hrvatske

Josip Perković i nakon njegovog izručenja zacijelo ostaje najpoznatiji simbol nekih od otvorenih rana hrvatskog društva. Jedna od njih je nedostatak volje za iskreno i objektivno suočavanje s komunističkom prošlošću. Pored volje nedostaje i snage, a važnu ulogu ima i bolan nedostatak moralnog integriteta političkog vrha. Vlada i pravi strah od još dublje podjele već ionako politički posvađane hrvatske javnosti.

Jer upravo je kroz slučaj bivšeg časnika tajne službe Perkovića postalo jasno kako nisu dovoljne tek tirade i psovke na račun komunističkih tajnih službi. Takve izjave nemaju ništa zajedničko s opsežnom obradom tog dijela povijesti Hrvatske. A slučaj Perković je još jednom pokazao, što Hrvatskoj doista nedostaje: objektivni osvrt na aktivnosti tajnih službi i to kako u komunističkom dobu, tako i u godinama nakon proglašenja neovisnosti.

Josip Perković je simbol tipične karijere veoma velikog broja pripadnika tajne službe u Hrvatskoj i kako su brzo promijenili stranu nakon raspada Jugoslavije. Kao visoki časnik Udbe Perković je bio zadužen za borbu protiv antikomunistički nastrojenih hrvatskih iseljenika.

Od komunista do domoljuba

Usprkos tomu je nakon proglašenja neovisnosti praktično preko noći nastavio raditi svoj posao i stvorio novu, sada hrvatsku tajnu službu. Pritom je tijesno surađivao s Hrvatima iz inozemstva koji su dijelom zastupali ekstremne nacionalističke stavove i koje je još prije nekoliko mjeseci, već po službenoj dužnosti, proganjao.

To nije smetalo niti njega, niti njegove suradnike. Zajedno sa novom antikomunističkom vladom aktivno je sudjelovao u pripremama za rat za neovisnost koji se približavao. I te činjenice još više zbunjuju mnoge Hrvate kada je riječ o ionako složenom problemu suočavanja s prošlošću. A time se nažalost topi i spremnost za iskrenu i sveobuhvatnu lustraciju.

Zato je Josip Perković za Hrvate više od pukog suradnika tajne službe. On ih nemilosrdno podsjeća na brojne nesretne saveze prve vlade neovisne Hrvatske, na oportunističku suradnju s predstavnicima komunističke vlade i na mutne političke, ali i dijelom kriminalne djelatnosti mnogih članova pokreta za neovisnost. A podsjeća i na ekstremno desničarske nacionaliste koji su aktivno sudjelovali u tadašnjim zbivanjima.

Pljuska žrtvama Udbe

Ali on podsjeća i na mnoge suradnike bivše komunističke tajne službe Udbe. Takvih zločinaca za pisaćim stolom, doušnika i zakulisnih tipova je bilo i u crkvi, na sveučilištima, među prijateljima, čak ih se nalazilo u vlastitoj obitelji. Za žrtve komunističkog režima je prava pljuska kad moraju čitati kako je od oko 850 suradnika Udbe u Hrvatskoj, njih 750 nastavilo raditi u institucijama neovisne i demokratske Hrvatske.

Za socijaldemokratskog premijera Hrvatske Zorana Milanovića je Perković otjelovljenje goleme blamaže. Nespretan pokušaj njegove vlade da zaštiti Perkovića od dosega njemačkog pravosuđa posebnim zakonom skrojenim samo po njegovoj mjeri, pretvorio se u potpunu katastrofu. Povjerenje i hrvatske javnosti i Bruxellesa u Hrvatsku kao pravnu državu je žestoko uzdrmano. Na koncu je Milanović, nakon mnogo razbijenog porculana, morao ustuknuti. Kod Hrvata se još više učvrstilo uvjerenje kako svi političari imaju "putra na glavi" i da se međusobno štite, bez obzira na žrtve tajnih službi.

Nakon izručenja Perkovića ostaje tek nada kako će svojim izjavama koje je najavio, pokrenuti lavinu i da će u Hrvatskoj polako nestati strah od objektivne i sveobuhvatne lustracije. I ostaje nada da će žrtve tajnih službi mnogo glasnije podići svoj glas.

Jer makar su gotovo svi protagonisti u ovom nečasnom igrokazu oko Perkovića pokazali u lošem svjetlu, ipak postoji jasni pobjednik: pravda. Brutalno ubojstvo jednog Hrvata koji je pobjegao u Njemačku i za čije ubojstvo se Perković optužuje da ga je organizirao bi se nakon više od 30 godina vjerojatno konačno mogao razriješiti.