Još jedna runda diskusije o vojnoj obavezi u Hrvatskoj

Povremeno tematiziranje vojnog roka i pripadajuće obaveze u Hrvatskoj nije posebno iznenađujuća pojava u javnom prostoru. Posljednjih dana, međutim, ona se odvija u novonastalim geopolitičkim okolnostima na kontinentalnoj razini, a i šire. Rastući osjećaj nesigurnosti potaknuo je novu rundu diskusije o tom pitanju, mada zacijelo nije daleko od istine ni teza da određenim političkim akterima to odgovara radi skretanja pažnje s nekih akutnih problema uoči skorih izbora. U svakom slučaju, pred javnost je iznova stavljena dilema o tome kakva bi vojska ubuduće bila adekvatna potrebama Hrvatske.

Pritom valja znati da se hrvatski vojni sustav i nakon ulaska u NATO susreće s raznim poteškoćama za koje još nema rješenje. Odaziv na dobrovoljni vojni rok spao je na kritično niske grane već i zbog toga što je novčana naknada, mjesečna plaća ročnika, vrlo niska, i kao takva očito destimulirajuća. Povrh svega, različiti stranačko-politički i protagonisti na javnoj sceni imaju više nego različita stajališta o pitanju treba li nanovo aktivirati obavezu barem kratkog vojnog roka. Jedni tako smatraju da je stalna profesionalna vojska najbolja opcija generalno, bez obavezivanja svih građana na obuku.

Švicarski model kao mogući uzor

Drugi su mišljenja da obuka građanstva za rukovanje oružjem nema alternativu za eventualnu potrebu oružane obrane zemlje, barem dok se ne ostvari ideja demilitarizacije Europe, a što se trenutno baš i ne čini jako izglednim. Možda je donekle paradoksalno to što se istodobno problematičnim ispostavlja nepostojanje zajedničke EU-vojske, ali tu je posrijedi jedna odvojena tema. „Što se tiče nas ovdje, a nismo jedini takvi, vojska bi nam dobro došla već i zbog odvajanja djece od roditelja, budući da po tome spadamo među rekordere“, rekao nam je Pavle Kalinić, politolog i stručnjak za sigurnost.

„Osim toga, svatko bi morao znati, te imati mogućnost obraniti sebe i svoju sredinu, pružati prvu pomoć, organizirano se štititi od ugroza“, nastavlja on, „a to svakako vrijedi za nacije koje smatraju da imaju državu. Ako nismo to u stanju, onda samo smatramo da ju imamo, ali bez vojske nema ni države. Zato nam treba minimalno švicarski model obaveze, i čitav niz raznih segmenata: jaka mornarica s podmornicama, ozbiljna protuzračna obrana, kao i proturaketna te protudronska, i suvremeno zrakoplovstvo. Ne s avionima četvrte do četvrte i pol generacije, jer je u međuvremenu poletjela i šesta.“

Suočavanje sa zahtjevima konvencionalnog rata

Kalinić napominje da samo članstvo u NATO-u nije nikakvo pouzdano rješenje: „Vojska nam je postala socijalna ustanova za one koji čekaju mirovinu, dok će NATO lakše izazvati problem, nego ga valjano raščistiti. Europska unija bi u svemu tome mogla izvući deblji kraj jer se oslanja na SAD više negoli na vlastiti potencijal koji je zapušten. Europa bi morala imati vojsku, što bismo onda mogli kombinirati s našim obaveznim vojnim rokom, a za sve oni koji smatraju da je vojska preskupa javnofinancijska stavka, mogu reći samo da se nadam da neće uvidjeti koliko može biti skuplje kad ju nemaš."

Tome je ovaj politolog dodao da u promišljanju infrastrukture ne treba zaboraviti potrebu posjedovanja vojne akademije na najvišoj razini, bez kakve nema ni valjane vojske. Nekadašnji ministar obrane Ante Kotromanović, pak, za DW je najprije naglasio da su procjene sigurnosti zadnjih godina temeljno izmijenjene. No promijenila se i percepcija o neophodnom broju ljudi za ratovanje, odnosno obrambena iskušenja neke zemlje: „Nakon dugo vremena,kroz tragičnu situaciju u Ukrajini, a nakon napada Rusije, vidjeli smo kako izgleda konvencionalni rat. Pritom je u igri raznolika nova tehnologija."

Profesionalna vojska nije dovoljna

„Nisu to samo dronovi i informatički sustavi, ali s druge strane imamo činjenicu sudjelovanja ukupno 800 tisuća vojnika u tom ratu. I u takvom ratu profesionalna vojska mora biti nosilac aktivnosti, ali u dugotrajnijem sukobu ona jednostavno nije dovoljna. A postoje trenuci koje ne biramo sami, da je nužno mobilizirati što više kvalitetno obučenog ljudstva“, dodaje Kotromanović, i sam general Hrvatske vojske u mirovini. Zanimalo nas je potom i njegovo mišljenje o procjenama da je novi razmjerni interes Hrvatske za vojni rok zacijelo potaknut izvjesnim vojno-organizacijskim aktivnostima - Srbije.

„Nije sasvim jasno što se tamo događa, tj. zašto“, kazao je on, „ali nikad ne treba zaključivati ni reagirati naprečac. Možda pomaci u Srbiji imaju neke veze s Kosovom. Kako bilo, Hrvatska ne smije o vojsci odlučivati ad hoc, a osobno sam uvjerenja da nam vojska definitivno treba, s ne manje od tri-četiri mjeseca obuke. No priprema za takav 'redizajn' mora potrajati, uz iscrpna propitivanja, istraživanje, testove, raspravu.“ Konačno, tome je bivši ministar dometnuo upozorenje da je najgore ostati „na pola puta“, s mogućnošću služenja civilnog roka, od čega je po njemu bolje i apsolutno ukidanje obaveze.