Jug Afrike: svakih 90 sekundi jedna silovana žena

„Jednu ženu koja mi se obratila za pomoć silovalo je odjednom više muškaraca. Ona je tri dana bila bez svijesti. Kad se probudila ležala je gola u nepoznatoj kući. Oko nje je bilo više muškaraca. Onda se probudio jedan muškarac. Molila ga je da je pusti da ide. On je zahtijevao da mu pristane ispuniti svaku želju, što god tražio. Morala mu je ispuniti svaku seksualnu želju samo da bi mogla napustiti tu kuću“, pripovijeda Elanor Williams iz organizacije Rape Crisis, jedne on najstarijih i najpoznatijih organizacija koje se brinu o žrtvama seksualnog nasilja.

Ona redovito posjećuje okolicu Kapstadta kako bi razgovarala sa ženama, saslušala ih, pomogla im savjetom. Već je čula puno stravičnih priča. Ali, iznenađuje je da se u Južnoafričkoj Republici uvijek pojavljuju novi oblici silovanja. „Pojavio se takozvani Date Rape. Prilikom sastanka muškarac ženi ubaci neku drogu u piće ili u tablu čokolade ili vrećicu čipsa. I ovisno o tomu kakva je droga, možeš tri-četiri dana biti bez svijesti. A kad se probudiš, ne sjećaš se više ničega.“

Demonstracija muške moći

Prema procjenama, u Južnoafričkoj Republici svakih 90 sekundi je jedna žena silovana. Iako su te brojke poznate, silovanje je tabu-tema. Žene se srame i najčešće šute. Kod silovanja u obitelji kaže se da se to nikoga izvana ne tiče, da je to obiteljska stvar. Za socijalnu radnicu Elanor razlozi zbog kojih muškarci siluju su jasni: oni žele pokazati svoju moć. „Muškarci žele pokazati da imaju veću moć. Nekad su to međutim i rituali primanja u neku skupinu. Ako želiš postati članom nekoga ganga, moraš proći razne provjere hrabrosti. Jedna od njih može biti silovanje jedne žene. Ali, neki muškarci su i sami silovani. K nama je došao jedan 14-godišnji dječak koji je zlostavljao svoju braću i sestre. Pitala sam ga zašto to čini, a on je rekao zašto što je i on zlostavljan. Ali, najčešće se radi o pokazivanju moći.“

Uvijek „olakotne okolnosti“

Nasilje je u Južnoafričkoj Republici dio kulture. Uvijek se u rješavanju sukoba upotrebljavala sila. To je pojačano za vrijeme aparthejda. Rasna podjela je učvrstila suprotnosti. Mnogi tamnoputi muškarci su izgubili samopouzdanje jer nisu mogli ispuniti svoju ulogu skrbnika za obitelj. I svoj bijes iskaljivali su na ženama koje se zbog straha nisu branile, a ni danas se često ne usude prijaviti silovanje policiji. Doktorica Stefanie Röhrs je znanstvena suradnica na Sveučilištu u Kapstadtu. Ona proučava seksualno nasilje nad ženama i zna da se samo rijetki muškarci boje zakonske kazne. „Za silovanje je najniža kazna 10 godina zatvora, ako se nekoga osuđuje prvi put. Problem je što suci često nađu olakotne okolnosti, kako bi mogli dosuditi još nižu kaznu. Ako je silovatelj mlad, kaže se: njemu je tek 25 godina i ne možemo ga staviti čitav život iza rešetaka. I onda sudac odustane od najniže kazne i izrekne nižu kaznu.“

Samo četiri do osam posto prijava silovanja završi osudom silovatelja. Većina slučajeva se obustavi zbog nedostatka dokaza. Za silovane žene to je dvostruka kazna. One se osjećaju i od države izdane i napuštene. I iz toga izvlače pouku da ubuduće silovanje prešute.

Mitovi potiču silovanje

Zbog silovanja je bio optužen i južnoafrički predsjednik Jacob Zuma. Ali, proces je obustavljen nakon dva mjeseca. Sud je prihvatio Zuminu tvrdnju da se radilo o sporazumnom seksu. Osim toga, postoje mitovi koji potiču silovanje, kao primjerice da seks s djevicom liječi AIDS ili da lezbijke nakon silovanja postanu heteroseksualne.

Elanor Williams za svoj rad sa žrtvama seksualnog nasilja ne prima nikakvu plaću. Ali, mali pomaci koje primjećuje u svijesti žena daju joj snage da nastavi s radom.

Autor: Kerstin Poppendieck / Anto Janković

Odg. ur.: D. Dragojević