Kad i duša pati zbog virusa

Kao i u većini država Europe, tako i u Njemačkoj vjerski obredi nisu dospjeli na popis "prioritetnih potreba" stanovništva. To konkretno znači da su zabranjena veća okupljanja u crkvama. No što se tiče „potrebe", dušobrižnici tu u pravilu imaju drugo mišljenje: u svakoj velikoj nevolji im je baš njihova vjera snažan oslonac.

U staro doba kod bolesti i epidemija su se često držale procesije - svakako veoma loša ideja iz medicinskog očišta. No danas se situacija promijenila, pa ima pojedinih dušobrižnika koji iz straha od zaraze čak odbijaju otići nekome tko ih pozove u pomoć - naravno, nema malo svećenika koji doista jesu starije dobi, pa time spadaju u rizičnu skupinu.

Ali za župnika Ramona Seligera iz Weimara je ovo doba kad ima pune ruke posla i više puta na dan mora priključiti svoj mobitel na napajanje. U prvom redu je telefon sredstvo kojim pomaže svojim vjernicima. Uvijek iznova sluša priče o životu obitelji koje već tjednima gotovo ne izlaze iz svojih kuća i više ne mogu izdržati tu situaciju. Sluša o njihovim novčanim problemima. Ili na društvenim mrežama čita poruke ljudi s psihičkim problemima koji u ovim danima veoma teško mogu dobiti termin kod psihoterapeuta. I psihoterapeuti uglavnom rade i imaju pune ruke posla - osim ako je jedan od njihovih pacijenata "pozitivan": onda moraju zatvoriti praksu i dva tjedna biti u karanteni.

Za Seligera je dušobrižništvo u ovoj nevolji barem podjednako važno, ako ne još i važnije nego njegova prva zadaća, širenje Evanđelja. Kod mnogih je golema potreba barem s nekim podijeliti svoju muku i brige.

Kad se više ne može izdržati...

To može potvrditi i evangelički svećenik Lars Schütt iz Düsseldorfa. Doduše, kaže da i propovijed može biti dušobrižništvo s kojim se ljude može utješiti i ohrabriti. To smo svakako mogli čuti i u uskršnjoj propovjedi pape Franje koji je posebno istakao riječi anđela na praznom grobu Krista: "Ne bojte se". Ali i Schütt dobro zna koliko je važan neposredan razgovor s vjernicima.

On je još i prije ove krize znao pozvati na razgovor ljude koje je susretao u šetnji, dok je izvodio svog psa u obližnji park. Nije vidio nikakav razlog da s tom praksom ne nastavi i nakon uvedenih zabrana jer je na otvorenome moguće ostaviti dovoljno prostora između sugovornika. Ali nam kaže da to funkcionira obično samo prije podne: poslije podne je čak i park previše pun posjetitelja.

S obzirom da ih susreće u parku, njegovi sugovornici su često osobe koje se još dobro drže na nogama, dakle češće mladi nego starije osobe. Primjećuje i da mu se u zadnje vrijeme često javljaju ljudi koji tek žele razgovarati s nekim jer više ne mogu izdržati samoću i svoja četiri zida. "Ti ljudi traže društvo, više im je do čavrljanja nego do dušobrižništva", priznaje Schütt.

Svećenici i svi koji se bave ljudskom dušom rado priznaju kako je osobni razgovor mnogo bolji i od telefona, čak i od video-kontakta. U susretu se uvijek osjete detalji komunikacije koje ne prenosi elektronika. "Na telefonu imam manje osjetila na raspolaganju", priznaje nam i Seliger. Zato nam objašnjava da se naučio pažljivo slušati i registrirati sve što čuje tijekom telefonskog razgovora, od uzdaha pa do zvukova iz pozadine.

"Ne možemo si zamisliti tu usamljenost"

Zbog zabrana održavanja misa Seliger sudjeluje u projektu "online-crkve" za čitavu središnju Njemačku. Preko "online-crkve" često mu se obraćaju i ljudi koji očito nisu vjernici: "Iz njihovih riječi vidim da su to ljudi koji nemaju veze sa crkvom – među ostalim i zato što smo tu na istoku Njemačke i tu većina ljudi ranije nije išla u crkvu", kaže nam Seliger. Zanimljivo mu je da su to češće muškarci nego žene, makar su žene aktivnije u samoj crkvi. Ali kaže kako je mnogima kada traže savjet važna anonimnost koju pruža internet. Zapravo često ni ne zna postavlja li pitanje muškarac ili žena i to se ponekad utvrdi tek kad se razvije diskusija.

Ali i na taj način mu je jasno koliko je ovaj njegov posao važan i potreban: "Mi si ponekad ne možemo uopće zamisliti usamljenost koju neki ljudi sada osjećaju."

Katolički monsignor Opais iz Porajnja je već odavno u mirovini - 93 su mu godine i više ga noge ne služe kao nekad. Ali kao svećenik starog kova i dalje redovito piše stotine pisama prijateljima i poznanicima. I u ovoj krizi s koronom on podsjeća: mnogo toga je zabranjeno, ali pisanje pisama nije zabranjeno, razgovor nije zabranjen, prijateljstvo nije zabranjeno, ljubav nije zabranjena. Čuje kako mnogi prolaze kroz teške dane, ali kako nada umire posljednja. Ali onda dolazi i Uskrsnuće, piše stari župnik na kraju svog pisma.

aš/epd