Kad mesari zapjevaju

U staroj klaonici u radničkom predgrađu Kölna sve je prožeto mirisom dimljenog mesa. Zapravo je pametnije ne doći praznog želuca na probu zbora "Mesara-pjevača Kölna 1902". Za električnim klavirom sjedi voditelj zbora i ljuti se: "Moja gospodo, rado bih vam priuštio da pjevate što hoćete, ali znate me: ja se držim nota", prijeti zborovođa. Jer već brzo je jasno: nije lako obuzdati trideset pjevajućih mesara. Uvijek iznova se čuju "masni" komentari koji izazivaju salve smijeha. Ali zborovođa Theo Balkhausen je već odavno naučio lekciju: "Kod ove gomile vam trebaju dobri živci i prilično snage volje."

Zborovođa je sa svojih 60 godina jedan od mlađih članova zbora. Mnogi od njih su zajedno već desetljećima i zajedno su prošli dobra i loša vremena. Ali vremena kad je svaki dobar otac obitelji pjevao u nekom zboru su već odavno prohujala. Već u pedesetima prošlog stoljeća, kad je televizija prodirala u svaku dnevnu sobu, počelo je veliko odumiranje obrtničkih zborova u Njemačkoj. Nekad ih je u Kölnu bilo na desetke, danas su ostala samo dva: ovaj zbor mesara i zbor pekara.

"Svatko tko je muško i voli kobasice"

"Prije je bilo tri zbora mesara u gradu", sjeća se Joseph Kling, prvi tenor zbora. "Zbor mesara s desne strane Rajne, sa lijeve strane i zbor veleklaonice." Ali broj članova je stalno padao pa su se svi udružili u jedan pjevački zbor. Joseph Kling je proslavio 79. rođendan, od toga je 52 godine radio kao mesar. On pjeva jer mu se to dopada i jer mu to čini dobro, objašnjava. A i u starim danima ima lijep, čist glas.

Zbog sve manjeg broja članova su malo promijenili i kriterije pristupa: "Kod nas može doći pjevati svatko tko je muškarac", objašnjava predsjednik zbora Walter Heinen. "Uvjet jest: mora jesti meso i kobasice i to mora kupovati kod mesara." S tako blagim uvjetom je zboru doista uspjelo da zadrži stalni broj članova - što nipošto nije samo po sebi razumljivo, ako se pogleda prosječna dob članova. Predsjednik zbora se posebno hvali sa šest novih članova. S njima se upravo vježba pjesma mesara: "Jeder der noch hat Vernunft, lobe mir die Metgerzunft; Denn der Braten in der Pfann', muss auch ein Ursprung ha'n." (Svatko tko je pametan, hvali ceh mesarski; jer pečenje u tavi mora imati i svoj izvor.).

Pjesma o prasićima umjesto Schuberta

Riječi koje slijede u pjesmi jasno kazuju, zašto vegetarijanci u zboru nisu poželjni: "Was nutzt schon das schönste Schwein, Hammel, Stier und Öchselein? Wenn sie noch am Leben sind, gibt's kein Fleisch, das weiß ein Kind." (Što vam vrijedi i najljepše prase, ovčica, bik ili volić? Dok su još živi, nema mesa, to zna svako dijete.).

Pjevački zbor mesara ipak polaže više pažnje na društveni život nego na muzičku kvalitetu, konstatira zborovođa: "Meni je trebalo prilično vremena da to shvatim". Pri tome je jasno i što mesari najradije pjevaju: lokalne pjesme Porajnja i karnevalske pjesme - one su uvijek hit. "Ja im ne mogu doći sa Schubertom ili tako nečim. Smijali bi mi se", žali se zborovođa Theo Balkhausen. "Oni su prije pjevali samo jednoglasno. To je bila čitava drama dok ih nisam dobio da pjevaju u četiri glasa."

Neki mesari niti do danas ne mogu oprostiti zborovođi tu muzičku revoluciju: "To je teško. Pjevate poznate pjesme koje ste pjevali 40, 50 ili 60 godina, uvijek isto. I onda dođe zborovođa i od toga napravi nešto drugo tako da kao drugi bas moraš pjevati nešto potpuno suprotno." Najglasniji je Jonny, malo puniji uvjereni neženja: "Toga nema nigdje, tenori tamo gore pjevaju normalno i ti pjevaš nešto sasvim drugačije, to je teško! Posebno mi, kao drugi basovi, moramo uvijek pjevati protiv melodije."

"Valjda brašno kvari glas"

Kao što se može pretpostaviti, mesari su bogati basovima. Kod pekarske konkurencije, jedinog preostalog zbora obrtnika u Kölnu, izgleda posve drugačije. Tamo su uglavnom tenori i jedva koji bas. Mesari imaju svoje objašnjenje: "valjda to brašno nešto čini s glasom."

Desetljećima su se mesari i pekari-pjevači nadmetali u svakom pogledu. Nešto od toga je ostalo i predsjednik zbora Walter Heinen ističe kako je zbor pekara nastao mnogo kasnije nego zbor mesara: "Mi smo osnovani 1902. a pekari tek 1912."

Tek nedavno su se donekle pomirili povodom svečanosti blagoslova novih zvona na vijećnici u Kölnu koje su donirali obrtnici grada. Od onda se pekari i mesari sastaju jednom godišnje kako bi u jednoj crkvi u Kölnu zajedno pratili kelnsku misu: "To je božansko iskustvo, kad se okupi nas pedeset i svi pjevamo."

Proba pjevačkog zbora je završena i spajaju se stolovi. Kao iz ničega dolazi velik lonac s juhom od graška "i s ponečim unutra". Za mesare je jasno, što to "ponešto" spada u lonac. Zar niti jedna proba ne završi bez lonca? Ni jedna, priznaju mesari. I zašto se još uvijek okupljaju? "Da, zašto?" pita se i Walter Heinen. "Zato jer svi mi teško radimo i rado se sastanemo da se čujemo. Svi smo mi zapravo vrlo veselo društvo."

Možda jedino opjevani "prasići, ovčice, bikovi ili volići" misle drugačije.

Autorica: Anastassia Boutsko (A. Šubić)

Odg. urednik: Anto Janković