Kad se tajne službe samo igraju špijuna

Dan nakon navodnog ubojstva ruskog novinara Arkadija Babčenka, dok su iz čitavog svijeta na Kijev još pljuštali zahtjevi za objašnjenjem takve bezočne predstave, glavni državni odvjetnik Ukrajine Juri Luzenko je bio pun hvale za ukrajinsku tajnu službu SBU (Služba Bezpeki Ukraini). Ne samo Arkadija Babčenka, ruska tajna služba je, ustvrdio je, namjeravala likvidirati čak 47 novinara, blogera i spisatelja Ukrajine, a SBU je došao u posjed te "liste smrti".

Ta lista se nekoliko dana kasnije pojavila i u javnosti: objavio ju je ukrajinski portal vijesti Strana.ua, pozivajući se na izvor u SBU-u. Tajna služba nije željela potvrditi točnost tih navoda, ali je isto tako "procurilo" kako je u samom SBU-u pokrenut istražni postupak protiv nepoznate osobe zbog otkrivanja tajnih dokumenata javnosti.

Istog dana, 5. lipnja, kad je objavljena lista je i sam SBU pozvao sve 47 osobe a popisa na sastanak. No poziv se odazvalo samo 17 njih kojima je objašnjeno kako su svjedoci i dano im je da potpišu dokument kojim se obvezuju na čuvanje tajne. No čak i među novinarima na popisu ima onih koji nisu sigurni da je on autentičan. Jer imena koja su tamo navedena se čine tek slučajno odabrana i nema logike po kojoj bi se našla na ovoj listi.

"Pa ja sam ukrajinski agent!"

Još je veća nedoumica oko jedine osobe koja je uhićena u slučaju "ubojstva" Babčenka: ukrajinskog poduzetnika Borisa Hermana. Prema njegovom polju interesa se lako može pretpostaviti da ima posla s tajnim službama: on je manjinski suvlasnik ukrajinsko-njemačke tvrtke Schmeisser, jedine tvrtke u Ukrajini koja proizvodi oružje, a da nije u državnom vlasništvu. Herman je prije bio i savjetnik nekih ukrajinskih zastupnika.

Sad ga se optužuje da je organizator ubojstva Arkadija Babčenka. No njegov odvjetnik Jevhen Solodko nas odmah upozorava na prvu nedosljednost: optužba stoji za Babčenka, odakle onda taj popis sa 47 imena? Tko je pak trebao organizirati ta ubojstva? Ipak, koncem svibnja je sud u Kijevu odobrio dvomjesečni pritvor za Hermana dok se ne utvrdi utemeljenost optužbe.

Jer ako se vjeruje izjavama optuženog, onda tek nije jasno tko vuče konce i u kojem smjeru: naime, u saslušanju je izjavio kako je on tajni agent ukrajinske protuobavještajne službe. No ona je zapravo jedna od četiri glavna odjela samog SBU-a, dakle službe koja ga optužuje da je ruski doušnik zadužen za organiziranje ubojstva. Hermanova priča je posve drugačija: "Ja sam trebao otkriti, koji utjecaj ima novac iz Rusije na destabilizaciju Ukrajine i moguće svrgavanje postojeće vlade", kaže Herman.

Ubojica koji neće ubiti, nego "pjevati"

Otkriva i kako je postao takav agent: prošle godine mu se obratio stari poznanik, Vjačeslav Pivovarnik. On je bivši državljanin Ukrajine koji sad živi u Moskvi. Kako je rekao Hermanu, tamo je aktivan u jednoj "zakladi" koja se bavi proučavanjem Ukrajine, ali je bliska samom ruskom predsjedniku Putinu.

Herman je odmah shvatio koja se tu igra vodi, tako da je smjesta u Kijevu detalje s ovog susreta javio protuobavještajnoj službi. Ona mu je pak rekla da nastavi suradnju s Pivovarnikom kako bi saznala koje veze i doušnike Moskva ima u Ukrajini. Sve to stoji u saslušanju Hermana, ali odvjetnik ukrajinskog vojnog odvjetništva Ruslan Kravčenko koji vodi slučaj Herman-Babčenko tvrdi kako "ne može potvrditi" Hermanove navode o suradnji s protuobavještajnom službom.

Uhićeni "organizator" otkriva i detalje ovog navodnog ubojstva: opet uz suradnju ukrajinskih protuobavještajaca je odlučeno da "plaćeni ubojica" tog ubojstva bude Oleksij Zimbaljuk. Herman tvrdi kako je odlučeno da to bude Zimbaljuk – inače bivši redovnik – iz jednostavnog razloga jer su svi bili potpuno sigurni da će on "propjevati" u SBU-u o toj narudžbi čim se rastane s Hermanom.

Gdje su krtice u ukrajinskoj tajnoj službi?

Protuobavještajci i Herman s njima su ovako računali: Zimbaljuk nikad neće nikoga ubiti, ali će sve to javiti u SBU. Jer cilj je bilo otkriti tko to "pjeva" Moskvi u samom SBU-u. "Igrali smo zatvorenih karata jer nam je bilo jasno kako u SBU-u ima mnogo ruskih špijuna i doušnika ruske tajne službe", kaže Herman.

Upravo iz tog razloga je zapravo najveće pitanje zašto su se ukrajinski protuobavještajci odlučili da baš Zimbaljuk bude "plaćeni ubojica" u nardužbi za likvidaciju Babčenka. Jer ukrajinskim obavještajcima je bilo dobro poznato kako se Zimbaljuk pridružio Ukrajincima u borbi protiv ruskih separatista u Donbasu, a ako to zna ukrajinska, onda je vrlo vjerojatno da je znala i ruska tajna služba.

Ipak, kao što se vidjelo po toj predstavi "ubojstva" ruskog novinara koja je nanijela goleme štete upravo Ukrajini, u SBU-u je odlučeno da Zimbaljuk "proguta" i mamac i udicu i štap kojeg je držao Herman. U "tajnoj misiji" je primio 14.000 dolara predujma za ubojstvo i još 1.000 za nabavku podesnog oružja. Epilog tog atentata na Babčenka nam je poznat – možda i bolje nego što bismo željeli, jer je jasno da je tu onda SBU masivno manipulirao medije i javnost.

Tragovi vode – u čudnom smjeru

Kao kruna svega, tu je i priča o toj moskovskoj "listi smrti" nepoželjnih novinara. Herman tvrdi kako je on doista od svojeg kontakta u toj Putinovoj "zakladi" dobio popis, ne sa 47 nego s 30 imena "nepoželjnih" novinara i osoba iz javnog života Ukrajine koji smetaju Kremlju. On je taj popis uredno proslijedio ukrajinskoj protuobavještajnoj službi, tvrdi Herman. Ukrajinska tajna služba pak tvrdi kako je Herman taj popis dao "ubojici" Zimbaljuku. Zašto bi on to učinio? Da bi dobio popust na moguću količinu narudžbe? Ali neposredno nakon toga je Boris Herman uhićen.

I ako se malo bolje pogledaju sudionici ove spletke, vidi se kako mnogi tragovi ne vode u Moskvu – nego u Kijev. Uzmimo samo tog "Putinovog čovjeka" Vjačeslava Pivovarnika koji je Hermana zadužio da organizira likvidaciju Babčenka. O njemu se ne zna mnogo, ali po registru pravnih osoba Ukrajine je vidljivo da se Herman i Pivovarnik zaista već dugo poznaju: zajedno su upravo u Ukrajini osnovali "savjetnički ured". No Pivovarnik je bio osnivač ili direktor još najmanje pet tvrtki u Ukrajini, a Pivovarnik se i sam na LinkediInu hvali kako je od 2010. do 2012. surađivao u izvjesnom Institutu za geopolitička i ekonomska istraživanja.

Vrlo je zanimljivo tko je na čelu tog instituta: Aleksandr Skripalski, direktor ukrajinske tajne službe SBU-a čak dva puta, od 1997. do 1998. i onda 2007. Prije toga, od 1992. do 1997. bio je zapovjednik vojne protuobavještajne službe Ministarstva obrane Ukrajine.

Sve više pitanja, sve manje istine...

Za Radio Liberty Skripanski tvrdi kako je taj institut bio to što mu ime kaže i ništa drugo. To je bila skupina stručnjaka koji su ponekad organizirali seminare i objavljivali članke, ali zbog nedostatka novca institut trenutno nije aktivan. I što je najvažnije: on se "ne može sjetiti" da je ikad Vjačaslav Pivovarnik djelovao u njegovom njemu.

Teško je reći tko bi nam mogao – i želio dati istiniti odgovor o čitavoj ovoj spletki. DW je pokušao kontaktirati i samog Pivovarnika, ali ne treba osobito čuditi da nam nije odgovorio.