Kad zemlja ostaje bez stanovnika

Kostešti je mjesto s 12.000 stanovnika, nekih 35 kilometara udaljeno od glavnog grada Kišinjeva. U završnom razredu gimnazije sjedi 25 učenika. Na pitanje tko će od njih nakon završetka škole otići u inozemstvo, skoro svi dižu ruke. Za vrijeme odmora djevojke pričaju o svojim planovima.

17-godišnja Docina na solidnom engleskom jeziku kaže: "Želim studirati i onda raditi u inozemstvu, ako bude moguće. Htjela bih i putovati u druge zemlje, vidjeti kako ljudi tamo žive i učiti strane jezike." Ona ne vidi šanse za budućnost u svojoj domovini jer, kako kaže, "Moldavija je siromašna zemlja".

Prosječna mjesečna plaća iznosi 140 eura. Djeca ne žele živjeti u siromaštvu i u odlasku u inozemstvo vide svoj doprinos Moldaviji. To na prvi pogled zvuči apsurdno, no brojke govore drugačije. Naime, iseljenici su već odavno postali glavni gospodarski čimbenik u Moldaviji.

Oni su prošle godine na bankovne račune u domovini uplatili dvije milijarde dolara, izvjestila je Međunarodna organizacija za migracije. To je više nego moldavski godišnji državni proračun. Četvrtina od ukupno četiri milijuna stanovnika već je napustila Moldaviju.

Mnoga djeca odrastaju samo s jednim roditeljem, a neki djecu odvode sa sobom u inozemstvo u nadi da će tamo imati bolju budućnost.

Žrtve se ne usuđuju pričati o doživljenome

Elena Mereacre je ranije radila u knjižnici, no prije osam godina je u Kosteštiju osnovala organizaciju "Compasiune", u prijevodu: suosjećanje. U sklopu te organizacije djeluje i ustanova u koju dolaze dječaci i djevojčice, žrtve trgovine ljudima. Trenutačno ih je 12.

Elena Mereacre priča da se radi o djeci koja su uglavnom boravila u Poljskoj, Rusiji i Ukrajini, gdje su od jutra do večeri morali prositi na ulicama. Ta su djeca psihički i tjelesno u lošem stanju.

Ponekad žene dovode sa sobom djecu koja su rođena u inozemstvu, a čiji su očevi nepoznati jer su majke radile kao prostitutke. Zemlje u koje se žene uglavnom odvode su Turska, Rusija i Sadijska Arabija.

O posljedicama Elena Mereacre kaže: "One se ne usuđuju o tome pričati svojoj obitelji, jer se srame. Mnoge veze završavaju razvodom, jer je za muškarce prvenstveno važno očuvanje vlastitog ugleda. Oni ne žele da cijelo selo dozna da je i njihova obitelj žrtva trgovine ljudima."

Žrtve se često identificiraju s počiniteljem

Broj žrtava opada. Dok je prije dvije godine bilo njih 507, ove ih je godine samo 151. Jedan od razloga je i to da su počinitelji postali lukaviji, objašnjava psihologinja Lidija Gorceag, koja se brine o žrtvama u centru za rehabilitaciju. Tako zločinci u međuvremenu dopuštaju slanje novca kući, a žene smiju telefonski razgovarati sa svojom djecom u domovini.

Lidija Gorceag podsjeća da su te žene kod kuće često živjele u katastrofalnim uvjetima, a onda ih se u inozemstvu odvede u hotele s hladnjakom punim hrane, toplom vodom, lijepom posteljinom.

"One se često identificiraju s počiniteljima, dakle doživljavaju fenomen koji se zove Štokholmski sindrom. Počinitelj više nije zločinac, nego muškarac koji im je po prvi put pokazao lijepe strane života. Naravno, nama je vrlo teško tim ženama kasnije objasniti da su ti muškarci uništili njihove živote", priča Lidija Gorceag.

Dakle, za suzbijanje trgovine ljudima u prvom je redu nužno suzbiti siromaštvo u Moldaviji. Sada se velike nade polažu u novu liberalno-demokratsku vladu. No, od nje se ionako već puno toga očekuje.

Autorica: Kathrin Erdmann/Andrea Jung-Grimm

Odg. urednik: S. Matić