Kakav je Kacin kao šef

Miodrag, Lejla i Maša „iznutra“ otkrivaju Europski parlament i život u Bruxellesu. Na pitanje kojim se putem dolazi do posla u Europskom parlametu (EP), odgovori su različiti. Miograd Pantović je za „direktan pristup“, pa je tako na jednoj od konferencija organiranih u Beogradu osobno pitao Doris Pack može li stažirati u njenom uredu te dobio pozitivan odgovor. Maša Lekić je imala poznanika, stažista, koji je njen životopis preporučio jednom od talijanskih poslanika, dok Lejla Đukić kaže da baš nikoga nije poznavala.

„Budući da potječem iz Bosne i u skladu s mojim interesima i mojim studijima, izabrala sam paralmetarce koji su vezani za prostor jugoistočne Europe i na njihove adrese poslala životpis. Neki su odgovorili da trenutačno nemaju mjesta, ali neki su otvorili vrata.“

Kacin komunikativan, a Pack spremna na savjet

Lejla danas radi u uredu Jelka Kacina, izvjestitelja EP-a za Srbiju. Na pitanje kakav je Kacin kao šef, ona kaže da je „super“, da je komunikativan, otvoren za suradnju i pun razumijevanja. Riječi hvale za svoju šeficu, Doris Pack, posebnu izvjestiteljicu EP-a za BiH, ima i Miodrag. „Ona je uvijek otvorena, spremna za komunikaciju, spremna saslušati bilo kakav prijedlog s moje strane i da da savjet u vezi života i rada u Parlamentu.“

Posao stažista u EP-u sastoji se od odlazaka na sastanke, sudjelovanja na sjednicama raznih odbora, pisanja izvješća, prevođenja tekstova iz novina za parlamentarce. Lejla i Miodrag kažu da je posebno zanimljivo upravo to što se zbog poslova svojih šefova i oni najviše bave pitanjima u vezi s događanjima u jugoistočnoj Europi.

Nekomunikativni jugo-parlamentarci

I dok kažu da su u Bruxellesu uglavnom „doživjeli ono što su i očekivali, najveće iznenađenje za Miodraga bio je drugačiji odnos dužnosnika u EU od onih u Srbiji: „Za razliku od Srbije ili neke druge zemlje bivše Jugoslavije gdje je teško ući u komunikaciju s ministrom ili paralmentarcem, u Europskom parlamentu je sve drugačije - bez problema se komunicira s europskim parlamentarcima ili ljudima iz Europske komisije.“ S druge strane, kada je u pitanju sam život u Bruxellesu, Miodrag odgovara diplomatski: "Nisam ljubitelj Bruxellesa kao grada, ali razumijem da je veliki privilegij biti u EP-u i u središtu događanja u Europi. Jedno je gledati Europski parlament i Europsku komisiju na televiziji, a sasvim drugo kada prisustvujete odlukama o budućnosti Srbije ili BiH. To nam daje samopouzdanje i privilegij što smo tu.“

Maša, koja je studij završila u Bruxellesu, kaže da joj se grad sviđa, ali i iskusno dodaje: „Lijepo je kada je sunce. Kada ne morate svaki dan nositi kišobran u torbi, grad može biti ugodan.“

Put do Bruxellesa nije tako težak

Svoju budućnost ovo troje mladih ljudi vidi prvenstveno kroz nastavak studija. Iako ne isključuju daljnji angažman u nekoj od europskih institucija, želja im je vratiti se u svoje zemlje, u ministarstva vanjskih poslova ili urede za pridruživanje i tako stečenim znanjem doprinijeti procesima eurointegracija. Iakoje put do posla u europskim institucijama, zbog službenih propisa, teži za one koji nemaju državljanstvo neke od članica EU-a, oni svojim primjerom dokazuju da za to postoji realna mogućnost za koju je potrebno imati dovoljno volje, ali i informacija: „Put do dolaska u Bruxelles nije tako težak, a svi su ovdje otvoreni za prijam mladih iz bivše Jugoslavije. Ima toliko mogućnosti, od stipendija Robert Schuman, do raznih studijskih boravaka. Savjetovao bih mladima da se informiraju i da ne budu pasivni. Jer, pasivnost mladih jedan je od najvećih problema koje naše zemlje u ovom trenutku imaju,“ zaključuje Miodrag Pantović.

Autorica: Marina Maksimović, Bruxelles

Odg. ur.: Snježana Kobešćak