Kakav učinak polučuju sankcije?

Reakcija Europske unije na treću nuklearnu probu u Sjevernoj Koreji (na slici gore) došla je brzo. Prošlog tjedna, ministri vanjskih poslova Europske unije složili su se oko pooštrenja sankcije protiv te zemlje. Zabranjena je isporuka određenih komponenti koje se mogu koristiti za proizvodnju raketa. I u financijskom sektoru su planirane pojačane sankcije.

EU nije jedina koja sankcionira nuklearni program Sjeverne Koreje. Sankcije Ujedinjenih naroda uslijedile su poslije prve nuklearne probe 2006, a posljednji put su pooštrene 2009. Ali Sjeverna Koreja je time izgleda malo impresionirana i nastavlja s razvojem svog nuklearnog programa. Michael Brzoska, šef Instituta za istraživanje mira i sigurnosnu politiku na Sveučilištu u Hamburgu, uvjeren je da će dalje pooštravanje sankcija protiv Sjeverne Koreje imati „malo utjecaja“.

Nema jedinstvenog scenarija prijetnje

„Slučaj Sjeverne Koreje pokazuje da sankcije nisu baš uvijek efikasne. Jedan od razloga je to što međunarodna zajednica često ne uspijeva izgraditi jedinstveni scenarij prijetnje. Tako susjedna Kina i dalje podržava režim u Pjongjangu i to usprkos sankcijama“, kaže Brzoska. „To naravno smanjuje efikasnost sankcija“, ocjenjuje Christian von Soest s Leibniz instituta za globalne i regionalne studije u Hamburgu. „Pokazalo se da su sankcije najefikasnije kada su podržane od strane najbližih partnera i susjeda.“

Isto vrijedi i za Iran. Zemlju se sumnjiči da pod krinkom civilnog nuklearnog programa želi doći do nuklearne bombe. U cilju sprečavanja Irana u ostvarenju tog programa, Savjet sigurnosti UN-a nametnuo je još 2006. sankcije i intenzivirao ih 2007. i 2010. Europska unija i SAD su bile za još oštrije sankcije, ali su Rusija i Kina to spriječile.

Dvosjekli mač

Što je šira globalna podrška sankcijama, veća je i vjerojatnost da će one imati uspjeha. Ujedinjeni narodi osudili su još 1950. politiku aparthejda u Južnoafričkoj Republici. Sedamdesetih godina je pritisak na tu zemlju porastao: mnoge zemlje bojkotirale su sve oblike kulturne razmjene s Južnoafričkom Republikom ili nisu davale vize građanima te zemlje. Osamdesetih godina južnoafričko gospodarstvo trpjelo je zbog trgovinskih sankcija Europe i SAD-a. Tako je međunarodni pritisak doprinio tomu da se režim aparthejda konačno i raspadne.

No sankcije mogu pridonijeti i ojačavanju nekog režima. Posebno u autoritarnim zemljama bez slobodnih medija, režim optužuje sankcije za sve ekonomske probleme, zbog čega se onda narod prelazi na stranu moćnika. „To se u znanosti zove 'mentalitet opsade' svi zajedno protiv zajedničkog neprijatelja ili percipiranog kao takvog“, kaže politički analitičar Christian von Soest. „To stvara upravo suprotan efekt od željenog, umjesto rastućeg otpora režimu, on dobiva sve veću podršku.“

Posljedice po civile

Sankcije se nalaze negdje na sredini između pukih riječi i vojnih mjera. Za stanovništvo, međutim, posljedice sankcija mogu biti dramatične, gotovo kao rat. Procjenjuje se da je tijekom sankcija UN-a protiv Iraka od 1990. do 2003, smrtnost djece porasla za 160 posto. Irski diplomat pri UN-u Denis Halliday trgovinski embargo protiv Iraka u jednom govoru je čak nazvao genocidom.

„Takve drastične sankcije sada se praktično više na nameću“, ukazuje Christian von Soest. „Danas postoje ciljane sankcije koje se odnose na konkretne čimbenike, vladajuću elitu, kao što je na primjer zamrzavanje računa ili zabrana ulaska u zemlju.“ No i ciljane sankcije mogu pogađati civilno stanovništvo. Zbog smanjenog uvoza benzina u Iranu se sve više troši lošiji domaći benzin. To je višestruko povećalo zagađenost u gradskim središtima.