Kako je ruska aneksija Krima promijenila njemačku politiku?

Moralo bi se vratiti daleko u prošlost da bi se pronašao trenutak u kojem je politička klima između Moskve i Zapada bila na tako dramatičnom stupnju zahlađenja kao u ožujku 2014. godine. Aneksija Krima prije godinu dana zatekla je političare u Berlinu, Parizu, Rimu i Washingtonu nespremne.

U nepuna tri tjedna Rusija je zauzela i pripojila ukrajinski poluotok. Političari, koji se bave vanjskom politikom, u glavnim europskim gradovima su se morali suočiti sa situacijom koja vjerojatno nikada nije bila predviđena ni u jednom od mnogobrojnih strateških dokumenata ministarstava i think tank organizacija. Rusija je upotrijebila nasilje protiv jednog susjeda, prekršila temeljne međunarodne ugovore i konvencije i činilo se da može samostalno određivati daljnji tok sukoba.

Ključna uloga Njemačke

Njemačka je u ovom sukobu ubrzo dobila ključnu ulogu. Tradicionalno partnerstvo s Rusijom ju je dovelo u ulogu pregovarača. Status najmnogoljudnije zemlje EU-a učinili su Berlin glavnim gradom u kojem se moraju povezati različiti interesi u Europi - od Poljske, koja iz svoje povijesti nosi duboko nepovjerenje prema Moskvi do Mađarske čija desno konzervativna vlada, kada joj se ukaže prilika, očijuka s antiliberalnim poimanjem države ruskog predsjednika Vladimira Putina. Njemačka vlada je brzo definirala tri glavne točke svoje politike: isključivanje nasilja, diplomaciju i gospodarski pritisak. Vlada u Berlinu je dobila potporu europskih partnera za ovu strategiju.

Istodobno je Berlin pazio na to da pregovaračke inicijative uvijek pokreće s tradicionalnim partnerom Francuskom te da uključuje i druge europske države. "Iznenadili smo Putina", kaže Roderich Kiesewetter iz njemačke Kršćanske demokratske unije (CDU). "On nije mislio da će se Zapad tako dugo držati zajedno."

Do krize u Ukrajini Njemačka je o odnosima s Putinovom Rusijom diskutirala prije svega u skladu s time koliko kritike si može priuštiti kada je riječ o ljudskim pravima u Rusiji, a da pri tome ne ugrozi dobre gospodarske veze - ili drugačije formulirano, koliko može biti uska gospodarska suradnja, a da Europa pri tome ne diskreditira vlastite vrijednosti. A onda se odjednom više nije prvenstveno radilo o vrijednostima i gospodarstvu. "Naša vanjska politika je uvijek bila usmjerena na suradnju", kaže Franz Thoennes, rukovoditelj odjela za suradnju s Rusijom Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD). "Odjednom je pitanje sigurnosti došlo na vrh dnevnog reda."

Upravo su se socijaldemokrati morali osjećati povrijeđeno. Upravo je među političarima SPD-a važila deviza "Promjene kroz približavanje", koja je potjecala iz 70-tih godina - vremena kada je kancelar bio Willy Brand - kao najvažniji dio uspješne vanjske politike. Konzervativni političari nasuprot tome govore o "vrijednosno orijentiranoj vanjskoj politici", koja bi trebala zadržati kritičnu distancu prema nedemokratskim državama - formuli koju oni naravno moraju braniti u najmanju ruku podjednako od predstavnika gospodarstva u vlastitim redovima kao i od političkih protivnika.

Povećana važnost Berlina

No onaj tko je očekivao da će zbog ruske agresije doći do sukoba te dvije politike - grdno se razočarao. U najgorem slučaju se stajališta socijaldemokratskog ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera i kancelarke Angele Merkel, koja dolazi iz CDU-a, razlikuju u nijansama. U osnovi su se oboje vrlo brzo založili za dvostruku strategiju koja podrazumijeva pregovore i gospodarske sankcije. Toj strategiji su se priključili i Zeleni.

Oštri tonovi su se mogli čuti ponajprije iz redova Ljevice. Njeno lijevo krilo je svrgavanje Janukovičeve vlade u Kijevu nazvalo "fašističkim pučem" koji Zapad tolerira i koji ga je čak inicirao te je kritiziralo njemačku vladu zbog njene politike sankcija prema Rusiji nazivajući ju "ekonomskim ratnikom". Ljevica je bila jedina stranka u Bundestagu koja je odbila i još uvijek odbija uvođenje sankcija Rusiji. No i ona je pohvalila diplomatska nastojanja njemačke vlade pri postizanju primirja u okviru pregovora u Minsku. "Zahvalan sam kancelarki i ministru vanjskih poslova zbog rezultata postignutih u Minsku", kaže Stefan Liebich, koji pripada umjerenom krilu Ljevice.

Vanjskopolitička važnost Njemačke u ovoj krizi je znatno porasla. Pa ipak, ni pohvale za berlinski krizni menadžment ne mogu sakriti činjenicu da smo još uvijek miljama udaljeni od dugoročne strategije prema Rusiji. "Mi u osnovi još uvijek ne znamo što Moskva zapravo točno želi", kaže socijaldemokrat Thoennes. A za Kiesewettera (CDU) jedno je jasno: "Putin se više nikada neće vratiti europskom uređenju."