Kako se financira Katolička crkva u Hrvatskoj
31. listopada 2018
„Raskid! Raskid! Raskid", odjekivalo je podno katedrale u Zagrebu prošle subote (27.10.), koliko mogu odjekivati parole kada ih u pola glasa izvikuje tek stotinjak okupljenih ljudi. Naime, u organizaciji nekoliko sekularnih udruga, organiziran je šesti prosvjed za raskid takozvanih Vatikanskih ugovora kojima su regulirane obveze Republike Hrvatske prema Rimokatoličkoj crkvi.
Reakcije prolaznika raznolike su. „Ovo ti je prosvjed da ne moramo na silu plaćati Crkvu“, objašnjava jedna prolaznica kćeri. Postarija gospođa s prijateljicom radoznalo čita ispisane transparente. „Raskid Vatikanskih ugovora… Ma marš u materinu, komunjare!“ dobacuje prosvjednicima uz pljuvanje u trenutku kada shvaća o čemu se zapravo radi. „Sad će nama baba sve objasniti“, riječi su zabrinute gospođe na činjenicu da je među govornicima najglasnija žena. No uz sve ispisane transparente, pozornost je najviše privlačio veliki crveni barjak s petokrakom, srpom i čekićem. Ovaj relikt prošlosti, za koji smo doznali da je kupljen na eBayu, privukao je mnoge na razini bizarnosti koju valja poslikati za Facebook, no malo je tko ispod tih simbola želio stati.
Ugovori o novcu i nekretninama
O čemu se zapravo radi? Četiri međudržavna sporazuma Hrvatske i Vatikana potpisana su od 1996. do 1998. godine za vrijeme vlade Zlatka Mateše, bez javne rasprave. Reguliraju suradnju države i crkve u području obrazovanja i kulture, dušobrižništva civila i vojske, ali i gospodarska te pravna pitanja. Koliko oni koštaju Hrvatsku, zapravo se pouzdano ne zna. Jer Crkva nije obavezna državi podnositi financijska izvješća koja su u slučaju drugih organizacija civilnog društva obavezna i javna, nije podložna kontroli trošenja javnog novca, a nije ni voljna, i sami smo se u to uvjerili, na tu temu razgovarati s novinarima.
Od 2014. do 2016. godine, vjerskim zajednicama isplaćeno je 1,123 milijarde kuna, od toga 1,066 milijardi na račun Katoličke crkve, objavila je Plenkovićeva vlada krajem prošle godine. No mnogi tvrde da je ta cifra u konačnici znatno veća.
Novinarka Ana Benačić opsežno je istraživala ovu materiju za portal Lupiga. Kaže, neki podaci o financiranju Crkve dostupni su iz proračuna. „Na primjer to je direktna dotacija Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za Međunarodni ugovor o gospodarskim pitanjima, koji se vodi pod šifrom A539026 i lani je iznosio 300 milijuna kuna, a ovisi o broju župa, nad čime Vlada nema nikakvu ovlast, te kretanju prosječne bruto plaće.“ Za Deutsche Welle objašnjava da je iduća velika stavka plaćanje 3.000 vjeroučitelja preko Ministarstva obrazovanja. Ostali su podaci razasuti po stavkama pojedinih ministarstava, primjerice Ministarstva kulture, koje objavljuje sve uplate za održavanje nekretnina, spomenika kulture. „Tu smo, recimo, moja partnerica Jelena Miloš i ja, imale dosta posla u razlučivanju koji sakralni objekti pripadaju Katoličkoj crkvi, a koji SPC-u. A najteže je doći do podatka o povratu imovine. Iako je moguće saznati koliki je iznos uplaćen u novcu, Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo uskraćuje podatke o pravomoćnim odlukama u slučajevima povrata nekretnina u naturi, tvrdeći da nije dužno prikupljati takvu vrstu podataka. Ono što znamo jest da Crkva ne pristaje na umanjenje vrijednosti nekretnina u povratu, u skladu sa Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i traži da se povrat ostvari u tržišnim cijenama."
Socijaldemokrati su izdašniji prema Crkvi
Tražeći podatke, Benačić je naišla na zatvorena vrata crkvenih institucija koje tvrde da nisu podložne Zakonu o pravu na pristup informacijama. Saznati koliko se novca prima izravno iz državnog proračuna najlakši je dio posla, kaže, no druga su stvar ostali javni izvori poput javnih poduzeća ili lokalnih i regionalnih samouprava, a još je teže doći do bilanci crkvenih komercijalnih djelatnosti. „Državi nije u interesu deklarirati ove troškove kao da su usmjereni prema jednom korisniku - Katoličkoj crkvi - budući da zamjeranje kleru nikada nije bila probitačna taktika. Time se može objasniti činjenica da su socijaldemokratske vlade bile daleko izdašnije u povratu imovine od konzervativaca. U prikrivanju stvarnog stanja im administrativno pomaže činjenica da je u Hrvatskoj registrirano više od dvije tisuće pravnih osoba, kojima je osnivač ista ta Katolička crkva“, tvrdi naša sugovornica.
Dakle, lokalni proračuni su najmanje poznati izvori financiranja Crkve. „Čak ako promatramo Zagreb, koji je od svih gradova najviše pod reflektorima, kanali financiranje obično teku od mjesnih odbora, koji svoja sredstva za popravke na školama i pločnicima koriste za financiranje obnova dvorana samostana i to samo nekoliko mjeseci nakon njihovog otvaranja. Grad je također financirao pomicanje jednog metalnog križa u vlasništvu Nadbiskupije s hipodroma na obalu Save, i tih par stotina metara koštalo je građane više od pola milijuna kuna bez PDV-a."
Novinarka Benačić je prije četiri godine izračunala da financiranje RKC-a građane košta oko 650 milijuna kuna godišnje iz državnog proračuna. „Nužno je upotrijebiti riječ 'barem', jer tu nisu ubrojana javna poduzeća, lokalni i regionalni proračuni, povrat imovine u nekretninama, subvencionirani krediti HBOR-a i nepravilni iznosi koji tijekom godine znaju 'kapnuti' iz proračunskih zaliha.“ Iz podataka koje je sama Crkva obavila o potrošnji novca iz proračuna (vođenih samo pod šifrom A539026) vidljivo je da 52 posto godišnje odlazi na gradnju i održavanje nekretnina; na uzdržavanje klera odlazi oko 35 posto, dok samo oko 11 posto tih sredstava svake godine odlazi na karitativne djelatnosti. Nesumnjivo, transparentno vođenje financija povećalo bi ugled Crkve u društvu u kojem je 86 posto deklariranih katolika, no država je jednostavno ne stimulira na to.
Prvaci u financiranju Crkve
Model prema kojem bi građani kao u Njemačkoj, ovisno o deklariranju svoje religioznosti, plaćali vjerski porez, za sada u Hrvatskoj nije opcija. Najglasnija u zazivanju revizije i raskida ugovora je saborska zastupnica Građansko-liberalnog saveza Anka Mrak Taritaš koja naglašava da građani nisu svjesni da se svake godine Crkvi daje 0,6 posto BDP-a. Po tome je Hrvatska, kaže, uz Orbanovu Mađarsku, prvakinja u EU-u po izdvajanju za Crkvu. No Mrak Taritaš je jedina političarka, uz jednog stranačkog kolegu, koju smo zamijetili u prosvjedu s početka ove priče pa se čini da relevantne političke volje za rasvjetljavanjem crkvenih financija i revizije Ugovora nema.
Potvrdio je to, u razgovoru za Deutsche Welle i politički komentator Novosti Ivica Đikić: „Mislim da se ne treba baviti tim stvarima, iako je to ozbiljan novac s kojim bi se mogle neke druge stvari napraviti. Ta priča je promašena. Nitko na njoj neće dobiti puno više birača, jer u dogledno vrijeme nitko neće imati dovoljno hrabrosti, snage i ruku u Saboru da te ugovore raskine. Nepošteno je ljude varati i mobilizirati na tome. Ima se Crkvi puno više prigovoriti od tih ugovora."