Kako se financiraju katoličke crkve?

U Njemačkoj se Katolička i Evangelička crkva ne moraju brinuti za svoje financije: ne samo da ih se djelom plaća iz državnog proračuna, nego i država ubire crkveni porez od ovdašnjih vjernika. Slično je i u Austriji, ali u mnogim drugim zemljama su crkve ovisne o dragovoljnim doprinosima. Zato se gotovo može reći kako se skandal koji potresa biskupiju Limburg u današnje doba mogao dogoditi još samo u Njemačkoj.

Helmuth Pree, stručnjak za crkveno pravo sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu kaže kako je u većini zemalja Crkva upućena na milodare i donacije. A to, kako ističe, tamošnjim crkvama otežava djelovanje: "Ako gospodarstvu neke zemlje ide loše, onda teče i manje donacija." Štoviše: često se uopće ništa ne plaća i Crkva onda ovisi isključivo o svojim drugim prihodima, milodarima i onome što se proizvede i proda sa crkvenih imanja.

Doduše, crkve obično preporučaju vjernicima koliko bi mogli dati crkvi "ali nemaju nikakvog jamstva da će to doista biti i uplaćeno", objašnjava Pree.

Čak i Poljaci "mijenjaju ploču"

A tu onda više nisu sigurne ni crkvene institucije u zemljama koje se smatraju katoličkima - kao na primjer Poljska. Nakon sloma komunizma - i naravno, za vrijeme dok je i na Apostolskoj stolici sjedio jedan Poljak, Varšava je velikodušno prihvatila godišnju apanažu Katoličkoj crkvi kao obeštećenje za oduzetu imovinu. Samo 2012. je tako Crkvi dospjelo oko 21 milijun eura.

Ali sad i Poljaci raspravljaju o novom načinu plaćanja Crkve i želi se uvesti dragovoljni doprinos u iznosu od 0,5% poreza na prihod. Teoretski, tako bi Crkva trebala dobiti više novca, oko 33 milijuna eura. No ta je kalkulacija stvorena na temelju broja vjernika u Poljskoj - ali kad dođe do toga da bi trebalo plaćati crkveni porez, veliko je pitanje koliko će tih vjernika ostati u Crkvi. Zato se i crkvene strukture u Poljskoj svim silama trudi odgoditi tu odluku.

Jer, moglo bi se reći: gdje Crkva ovisi o dragovoljnim prihodima, tamo jedva spaja kraj s krajem. Jedna od malobrojnih iznimaka su crkve u Sjedinjenim Američkim Državama, objašnjava Markus Graulich s Papinskog sveučilišta u Rimu. Ondje Katolička crkva ima "vrlo dobro izgrađen sustav prikupljanja milodara i doprinosa od vjernika".

Zapravo, to ima i svojih prednosti. Na primjer, poznato je kako su američki dužnosnici Katoličke crkve uvijek veoma oprezni kad treba odriješiti kesu, osobito za vlastite potrebe i luksuz jer bi "i određeni izdaci svećenika mogli izazvati manju spremnost na plaćanje milodara". No to onda znači da su tamošnji vjerski dostojanstvenici prisiljeni živjeti bliže zajednici koju vode.

Njemačka crkva pomaže

Helmut Pree posebno ističe problem biskupija u siromašnim zemljama gdje nitko, ni vjernici niti crkva, nema dovoljno novaca. Tamošnjim dušobrižnicima jedino preostaje moliti za financijsku pomoć biskupija i crkve u Europi - i Njemačka je često prva zemlja gdje pokucaju na vrata.

Prema podacima Njemačke biskupske konferencije 2012. godine je u crkve u inozemstvu poslano oko 600 milijuna eura iz njemačkih organizacija za pružanje pomoći, ali i iz biskupija i svećeničkih redova. Riječ je o prilogu koji je najvećim dijelom nastao na temelju donacija i skupljanja dobrovoljnih priloga, kaže Ulrich Poener, rukovoditelj Odjela za svjetsku crkvu i pitanje migracija pri Njemačkoj biskupskoj konferenciji. "Udio crkvenog poreza u tome iznosi dobrih 60 milijuna eura", kaže Poener.

U okviru partnerske suradnje tako se često pomažu određeni programi pojedinih dioceza kao što su primjerice izgradnje škola ili reforme zdravstvenog sustava. Riječ je o globalnom angažmanu. Tako primjerice jedna trećina doniranog novca ide za projekte u Latinskoj Americi, Aziji i Africi. "Pretpostavlja se da će Afrika i dalje dobivati na značaju", kaže Pree. Jer u međuvremenu su crkve u Latinskoj Americi i Aziji u boljoj financijskoj situaciji nego u Africi. "U Africi, koja se suočava s porastom broja stanovnika, ali istovremeno i s velikim ekonomskim problemima, pomoć će vjerojatno i u narednim godinama morati biti izdvojena," kaže Helmuth Pree.