Kako se Njemačka odnosi prema opljačkanim umjetninama?

Tijekom vladavine nacionalsocijalista tisuće umjetničkih djela je bilo proglašeno "izopačenima" nakon čega su zaplijenjena ili uništena. Istodobno su i mnogim židovskim obiteljima oduzimane umjetničke kolekcije, koje su često sadržavale i djela moderne umjetnosti koje su nacisti u pravilu smatrali "izopačenima". Nasljednici mnogih židovskih kolekcionara ili trgovca umjetninama već desetljećima su u potrazi za oduzetim djelima. Nedavno pronađane kolekcija umjetnina u jednom minhenskom stanu, prema procjeni stručnjaka, skriva mnoga djela koja su prvobitno oduzeta svojim zakonitim vlasnicima.

Njemački izdavač, pisac i novinar židovskog porijekla Rafael Seligmann, čija je obitelj i sama bila žrtvom neonacističkog terora, govori za Deutsche Welle o višedesetljetnim zastojima u raščišćavanju pozadine otetih umjetnina i njihovog vraćanja zakonitim vlasnicima.

DW: Gospodine Seligmann, u jednom minhenskom stanu je pronađeno preko 1.400 djela poznatih umjetnika među ostalima i Picassa, Chagalla i Matissa. Da li Vas je ova vijest iznenadila?

Rafael Seligmann: Moram priznati da me sama činjenica da je pronađena neka skrivena zbirka nekoć opljačkanih umjetnina nije iznenadila. Ono što jest je obujam ove zbirke. Da je umjetnost bila oduzimana zakonitim vlasnicima, to je i danas vrlo dobro poznato. Isto tako se zna da se i danas tim umjetninama ostvaruje zarada jer dobar dio nikada nije bio vraćen. Iznenađuje me zapravo bezobzirnost kojem se još uvijek pristupa ovoj temi.

DW: Vlasti su nakon otkrića objavile da za ovu zbirku znaju već najmanje godinu dana. Javnost nije bila odmah informirana o pronalasku. Mislite li da se u Njemačkoj stvari, kad je u pitanju oteta umjetnosti, još uvijek pokušavaju zataškati?

Mislim da ne možemo govoriti općenito o pojmu Njemačka. No ima pozicija u ovoj zemlji, radi se o muzejima, zbirkama, privatnim kolekcionarima ali i javnim ustanovama, koje žele da umjetnine do kojih su nekako došli njihovi prethodnici ili oni sami, kod njih i ostanu.

DW: Mnogi nasljednici Židova kojima je tijekom nacionalsocijalizma oduzeta imovina pokušavaju pravnim putem doći do svoje ostavštine. Imate li osjećaj da ih njemačke vlasti u tomu podržavaju?

Jako slabo. Samo one umjetnine koje su najpoznatije i za koje nema ni trunka dvojbe da su oduzete određenoj obitelji, bivaju vraćene. Ja osobno znam mnogo židovskih obitelji koje se godinama bore za povrat umjetnina. Židovskim obiteljima umjetnine prije tzv. Kristalne noći (9. studeni 1938., početak otvorenog progona Židova u Njemačkoj op.ur.) nisu bile jednostavno tako oduzimane, nego su vlasnici bili prisiljeni prodavati ih po nerazumno niskim cijenama. Time je pravno zapravo sve čisto jer se radi o prodaji. I to je problem s kojim se suočavaju mnogi potražitelji danas. Kod nasilnog oduzimanja se to može dokazati ali da je cijena bila nerealno niska, vrlo teško.

DW: Vaša obitelj je bila prisiljena napustiti Njemačku. Da li su Vam oni pričali o dragocjenostima koje su morali ostaviti u svojim domovima?

Moj otac je Ischenhausen morao napustiti nakon što ga je jedan prijatelj kršćanin upozorio o predstojećem progonu. Njegovi roditelji, moj djed i baka, su također iselili u tadašnju Palestinu. Kuću, koja je bila među najvećima u mjestu, su morali prodati daleko ispod uobičajene tržišne cijene i to zajedno s cjelokupnim pokućstvom. U kući nije bilo skupocjenih umjetnina ali bilo je obiteljske ostavštine velike emotivne vrijednosti.

DW: Da li je vaša obitelj ikad dobila ikakvu odštetu?

Ne.

DW: U međuvremenu su njemački muzeji i galerije obvezni kontrolirati svoje zbirke i provjeriti ne radi li se o otetoj imovini. Mislite li da je sad za to već prekasno?

Nikada nije prekasno. Doduše mislim da danas više gotovo da i nema preživjelih kojima su umjetnine oduzete. No postoji zakon o nasljeđivanju. I nasljednicima bi trebalo biti vraćeno ono što je pripadalo njihovim roditeljima ili djedovima.

DW: Kakvu ulogu ima umjetnost u procesu obeštećenja oštećenih?

Da li neki nasljednik danas traži nešto jer je ljubitelj umjetnosti ili jednostavno zbog vrijednosti, je potpuno nebitno. Imovina je imovina. No pitanje povratka umjetnina je za Njemačku prije svega i pitanje moralne higijene. Želi li se podvući crta ispod tog poglavlja i odlučiti hoće li se umjetnine vratiti ili ne? Od Rusije Njemačka traži svoje oduzete umjetnine. No kad su u pitanju umjetnine židovskih vlasnika tada se kaže: pa to je sve već jednom plaćeno i legalno otkupljeno.

DW: Vi ste dobro upoznati i s izraelskim i američkim društvom. Kako se tamo prati ponašanje Njemačke kad su pitanju oduzete umjetnine?

U Izraelu se ova tema pomno prati. Jedan izraelski kolumnist je upravo njemačkom državnom tajniku za kulturu Berndu Naumannu napisao otvoreno pismu u kojem se ističe važnost ove teme po njemačko-izraelske odnose. To je zapravo ogledalo naših odnosa.

DW: Kako bi se, po Vašem mišljenju, Njemačka morala odnositi prema temi oduzete imovine?

Mislim da ne bi trebalo čekati tako dugo dok se u javnosti ne pojavi nešto poput ovog slučaja u Münchenu nego aktivno raditi na rasvjetljavanju slučajeva. Mislim da bi se trebalo stupiti u kontakt s nasljednicima, ponuditi im otkupninu ili postići dogovor. U mnogo slučajeva dosad nasljednici su dozvolili da umjetnine ostanu u muzejima. No ono što se ne može ignorirati je to da se tolerira da opljačkana umjetnost bude dijelom privatnih zbirki. Ako sebe držimo jednim demokratskim i humanim društvom, tada ne smijemo živjeti sa spoznajom postojanja opljačkane umjetnosti.