Kako smanjiti količine plastičnog otpada?

Plastika je posvuda. U prirodi nema materijala koji bi bio vodonepropustan, a ipak tako lagan – i jeftin za proizvodnju i oblikovanje u gotovo sve što si zamislite. O tako nečemu se u antičko doba moglo samo sanjati dok se tovarilo glinene amfore, kožni mjehovi su također imali nebrojenih nedostataka, drvene bačve su se morale dobro paziti i biti vješto napravljene, a bilo je važno i da se ne rasuše.

S plastikom nema tih problema, pogotovo i zato što se otkrivaju stalno nove vrste s još boljim svojstvima. Zato nije čudo što je od sredine prošlog stoljeća „plastika“ – a ima ih već bezbroj vrsta – našla svoje mjesto u svim područjima našeg života, od ambalaže pa do odjeće.

I upravo je to problem: zaklada Heinrich Böll procjenjuje da je od 1950. do 2015. proizvedeno nekih 8,3 milijarde metričkih tona plastike – negdje oko jedne tone po glavi svakog stanovnika našeg planeta. A proizvodi se i dalje: OECD računa kako je 2019. proizvedeno 460 milijuna nove plastike, a ta će količina narasti na nekih 1,2 milijarde tona do 2060. – ako se ništa ne poduzme.

Naravno da treba, ali kako?

Sve članice Ujedinjenih naroda ovoga ožujka su se bez problema složile oko toga da je nužan dogovor o sintetičkim materijalima, ali ovog tjedna u Punta del Este u Urugvaju tek počinju pregovori o mnogo težem pitanju: kako to učiniti? I je li uopće moguće, kako želi UN, već do 2024. postići dogovor o tom pitanju?

Jer u stvari nije poznato ni koliko plastike se uopće proizvodi u svijetu: industrija nije obvezna prijaviti proizvedenu količinu, a onda je tu i pitanje što je to „plastika“. Jasno je kod PVC vrećica ili sintetičke odjeće, ali jesu li „plastika“ i sintetičke boje i smole – da navedemo samo jedan primjer.

Nikome nije sporno da je plastika problem već i zbog njene glavne prednosti: trajnosti. Taj materijal se u prirodi jedva razgrađuje i kroz stotine godina. Plastika se, doduše, raspada na sve manje čestice – ali to stvara još veće probleme. Jer mikročestice plastike su već našle put u našu pitku vodu, u zrak, tlo i hranu.Naravno i u tijela, kako životinja tako i ljudi - no još se ne zna kako to utječe na zdravlje.

A onda su tu i planine otpada, kako na tlu tako i u morima. I činjenica da se plastika prije svega proizvodi od nafte i plina - oko 12% globalne potražnje za naftom odlazi u plastiku. Daleko najveći dio plastike odlazi u proizvodnju jednokratne ambalaže, koja onda negdje ostaje ili se spaljuje – u svjetskim razmjerima se reciklira jedva 10% plastike.

Plastika ne zna za nacionalne granice

Dogovor je potreban jer nema nikakvih propisa koji bi vrijedili u svim zemljama. „Sad imamo pravi mozaik propisa", kaže nam Christina Dixon iz britanske Agencije za istraživanje okoliša. „Ali plastika kao materijal i kao zagađivač ne poznaje nacionalne granice. Vrlo je teško upravljati nečim što se širi zrakom, plovi po morskim strujama i što se prevozi posvuda po svijetu.“

Europska unija je uvela zabranu ili strogo ograničenje upotrebe određenih plastičnih predmeta, Novi Zeland također zabranjuje plastičnu ambalažu za hranu, a primjerice Bangladeš i Kenija su zabranili plastične vrećice...Ali čak ni u SAD-u ne postoje jedinstveni propisi za sve savezne države, a slično je u mnogim drugim državama svijeta.

Po mišljenju Dixon, „nikad nećemo uspjeti savladati plastični otpad ako se ne pozabavimo samom proizvodnjom plastike“. Tu nisu samo problem interesi petrokemijske industrije, nego čitave industrije koja mora naći alternativu plastici u svojim proizvodnim procesima, baš kao što čitava nacionalna gospodarstva moraju razmisliti o svojoj potrošnji i vidjeti što učiniti s otpadom koji se ipak stvara.

Najprije neka jave koliko – i što

Britanska stručnjakinja misli da će prva faza pregovora u Punta del Este biti pokušati utvrđivanja točnih i pouzdanih brojki, ali se nada dogovoru o globalnim standardima u prodaji sintetičkih materijala, baš kao i o sastavu plastike kojim trguju. „Ako kao minimum obaveza imamo takvu prijavu, onda se otvara mogućnost ograničavanja određenih vrsta problematičnih polimera, da onda i formuliramo ciljeve za postepeno smanjivanje proizvodnje“, smatra Dixon. „Bez takve obveze javljanja, čitav sporazum će biti na najboljem putu da propadne.“

Vremena je malo, ne samo zbog želje da se dogovor postigne već za dvije godine, nego i zato jer se tone i tone plastike i dalje stvaraju svakog dana. „Morat ćemo naći ravnotežu između brzog donošenja odluke i stvaranja doista pouzdanog instrumenta dogovora koji će biti učinkovit i u godinama koje dolaze“, kaže Dixon.