Kamo sa starcima?

Renate Lingenau svaki dan dolazi u naselje za starije osobe. Donosi objed svojoj majci, brine se o njezinom kućanstvu, vozi je liječniku. Jer to je tek naselje, a ne starački dom. Svi stanuju u vlastitim stanovima koji su arhitektonski riješeni da se svugdje može doći u kolicima, ali nema njegovatelja niti stalne brige o starcima.

Jer takav smještaj je i mnogo jeftiniji od smještaja u domu sa stalnom skrbi. Cijena za tu uštedu jest da se starci sami moraju brinuti o sebi. Nije samo stvar brige, nego je majci Renate Lingenau ponekad dovoljno da zajedno sjede za kuhinjskim stolom i da malo popričaju.

Zapravo je ona samo jedna od oko milijun građana Njemačke koji se svaki dan moraju brinuti o nekoj starijoj osobi. A takvih će biti sve više: već sad je svaki stanovnik ove zemlje stariji od 60 godina, a kako raste njihov broj, raste i broj osoba kojima je potrebna njega. Prije desetak godina ih je bilo oko dva milijuna, danas ih je već dva i pol milijuna.

Sat i pol na dan

Majka Renate Lingenau je, po njemačkoj kategorizaciji stupnja potrebne njege, svrstana u prvi, najlakši stupanj dok treći stupanj znači potpunu nepokretnost. Ali i tako to onda službeno znači kako joj je svakog dana potrebno najmanje 90 minuta tuđe skrbi.

Kako to obično biva, zapravo uvelike ovisi o trenutnom stanju bolesne majke, koliko doista može obavljati stvari sama. Boluje od artroze, zbog njezinih natečenih zglobova joj je ponekad potrebna pomoć i kod najjednostavnijih stvari.

81-godišnja udovica ne krije svoju radost kada vidi, koliko se njezina kćer brine o njoj. Neko vrijeme su joj dolazili profesionalni njegovatelji ambulantne službe, ali s njima ima loših iskustava. "Mog muža je njegovala takva ambulantna služba", objašnjava nam starica. I njezina kćerka se dobro sjeća kako je to bilo: "Da, oni su dolazili, na minutu točno su obavljali sve što su morali, tražili su potpis za izvršenu uslugu i već su bili na vratima." Za nekakav razgovor sa starcima ili barem za nekakav bliži odnos jednostavno nije bilo vremena.

"Gdje da nađemo vremena?"

Brigit Ratz uzdiše kad čuje takve prigovore o bezdušnom odnosu njegovatelja prema štićenicima. Ona vodi ambulantnu službu njege Caritasa u Bonnu i sama je počela tako da je obilazila starce i nemoćne. Zato zna koliko je to teško i koliko malo vremena imaju: "Ti obilasci su planirani točno u minutu. I njegovatelji se žale da nemaju vremena posvetiti se štićenicima", kaže voditeljica ambulantne službe Caritasa.

Ali realnost jest da svaki od njih u jednom danu ima 15 do 25 štićenika za koje se moraju brinuti. A ako neka kolegica ili kolega budu bolesni, onda je to lako i po 30 staraca za koje treba učiniti barem ono najnužnije.

"Najgore je za njegovatelje što svaki neočekivani događaj može promijeniti čitav plan obilaska koji je izračunat u minutu", žali se Brigit Ratz. Kad ne može naći mjesto za parkiranje, traju nekakvi radovi na cesti pa se putuje duže ili štićenik kojem treba dugo vremena da otvori vrata... Svaka sitnica poremeti čitav plan i radni dan se otegne u nedogled.

Skupo, skuplje, neplativo...

Zato je i Renate Lingenau sretna da se uspijeva brinuti za svoju majku. Ali kako će to izgledati za nekoliko godina kad se pogorša i zdravstveno stanje njezine majke? "Onda ćemo ipak morati pogledati neki starački dom", misli kćerka. Ali majka o tome ne želi niti čuti: "Mogu ovdje živjeti i tu umrijeti. I drugima je tako bilo", tvrdi bolesna starica.

Odmah počinje žustra rasprava oko tog osjetljivog pitanja. Majka ne želi iz svog dvosobnog stana u nekakav starački dom. Ali kćerka ne zna, kako će naći vremena brinuti se za majku ako joj bude potrebna cjelodnevna njega. A onda je velik problem i novac. Privatne službe i dobri starački domovi su skupi, a njezina mama, kao i mnoge žene njezinog naraštaja, ima tek skromnu mirovinu.

Čak i zakonski, za stare osobe koje nemaju novca i imutka su onda njihovi nasljednici obavezni snositi troškove. Ali smještaj u domu s potpunom njegom može koštati i više nego što zarađuje jedna osoba s dobrom plaćom. I njemački statistički ured je utvrdio kako u međuvremenu ima na stotine tisuća starijih osoba koje nemaju dovoljno novca za stacionarni smještaj, a razliku moraju plaćati nasljednici ili država, ali tek onda ako niti djeca nemaju novca.

Tu je krevet, objed i ništa više

S druge strane, niti starački domovi nisu neka velika sreća. Doduše, bolesna starica će dobivati tri obroka na dan i potrebnu njegu. Već i to bi za kćerku bilo veliko olakšanje, ali osim hrane i pomoći prilikom pranja i oblačenja niti u domu nema nitko vremena.

Iznimka je ako se u tom staračkom domu nađe netko kao što je Laura Jacobs. 28-godišnja djevojka pomaže u staračkom domu u Münsteru bez ikakve plaće. Još kao studentica je radila u staračkom domu da bi zaradila za studij i nekako joj je ostala u srcu ta briga za starce.

Tog dana se brine samo za jednu stariju gospođu. Jednom tjedno samo njoj posvećuje svo vrijeme: "Najveći dio vremena koje provodimo zajedno otpada na razgovor", objašnjava Laura Jacobs. Ponekad obavlja i poslove njegovateljice; konačno, to je već radila, a drugi namještenici doma su presretni kad im netko pomaže jer ionako imaju previše posla.

Ali takva njega za starije osobe jedva da je moguća iz materijalne koristi. Problem s nedostatkom njegovatelja leži i u tome što su im i plaće razmjerno skromne. A čak i ako neki od štićenika onda oporučno ostavi novac osobi koja ga profesionalno njeguje, to za njegovatelja može biti izuzetno opasno. Na žalost, zbog mnogo slučajeva zlouporabe, sudovi pomno paze na takve oporuke i lako im se može dogoditi da budu optuženi zbog iznude i ostanu bez posla.

A ja?

Uopće, još uvijek se čini najbolji i jedini način da se obitelji same brinu oko svojih starijih članova, barem kao što to još uvijek čini Renate Lingenau. Ona se oprašta od svoje majke, obećava da će opet doći sutra, ali tek kad zatvori ulazna vrata majčinog stana može pokazati koliko joj je sve to naporno. Nekad je možda bilo drugačije, s velikim obiteljima i u seoskim domaćinstvima gdje je zajedno živjelo tri ili čak četiri naraštaja.

Ali ona je sama sa svojim mužem za kojeg također želi imati vremena. A tko će se brinuti o njoj kad dođe u godine svoje majke, o tome ne želi niti razmišljati.