Kancelarkin oproštaj od zapadnog Balkana

Samo je jednom Angela Merkel lupila šakom po stolu i poslala jasnu poruku. Bilo je to 23. Kolovoza 2011. Tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić skamenjenog lica je u Beogradu stajao na konferenciji za medije pored svoje gošće iz Berlina. Kancelarka je tada ponovila ono što je Tadiću rekla i u četiri oka, iza zatvorenih vrata: da Srbija mora prestati pružati podršku svojim zemljacima na sjeveru bivše srpske pokrajine Kosovo. I da, osim toga, Beograd mora dati zeleno svjetlo za članstvo tada već neovisnog Kosova u međunarodnim organizacijama. Odnosno da, ako to ne učini, neće biti ništa od priželjkivanog ulaska Srbije u Europsku uniju.

Tadić, njegova kompletna vlada i velika većina Srba imala je tada osjećaj da ih je Merkel uvrijedila. Nikada Srbija neće odustati od Kosova u korist članstva u Europskoj uniji, moglo se čuti tada. I doista: službeni Beograd po tom je pitanju nije bio spreman ni na najmanju korekciju politike prema Kosovu. To SPD nije spriječilo da Tadića samo godinu kasnije odlikuje za njegove navodne zasluge oko „europskih integracija njegove zemlje”.

Nakon iskustva koje je doživjela u Beogradu, Merkel je promijenila svoju političku taktiku. Umjesto konfrontacije, karte je stavila na kooperaciju, i to ne samo s čelnim političarima Srbije. Vodeći akteri Bosne i Hercegovine, koju se u medijima često naziva „propalom” državom, ona je primala pojedinačno u svom uredu u Berlinu – kako bi ih „motivirala” na ustupke oko brojnih tema oko kojih je bilo neslaganja. Ali ni te geste nisu urodile nekim konkretnijim političkim uspjesima.

Na početku 2015. Merkel je svog tadašnjeg ministra vanjskih poslova (i današnjeg predsjednika Njemačke) Frank-Waltera Steinmeiera poslala u Sarajevo. Zajedno s njegovim britanskim kolegom Philipom Hammondom on je posvađane bosanskohercegovačke čelnike pokušao uvjeriti da se pismeno obvežu na to da će uz pomoć ustavne reforme učiniti zemlju funkcionalnom. Zauzvrat je BiH trebala dobiti izdašnu financijsku pomoć kako bi obnovila privredu. Ali od te inicijative nije bilo ništa.

Berlinski proces

Godinu dana prije toga Merkel je inicirala održavanje serije konferencija šefova država i vlada zemalja regije, koja je u povijest diplomacije ušla pod imenom „Berlinski proces". Taj je format doista urodio nekim konkretnim plodovima: po njemačko-francuskom uzoru utemeljena je regionalna mreža za razmjenu mladih, u međuvremenu je ukinut i roaming između posvađanih balkanskih država. Ali još uvijek nema većeg napretka po pitanju etabliranja zajedničkog tržišta i realizacija infrastrukturnih projekata.

Pritom EU i Njemačka već odavno u rukama imaju i neka sredstva pritiska kako bi neposlušne političke lidere natjerali na kompromise. Dvije trećine trgovine ova regija realizira sa zemljama zapadne Europe, prije svega s Njemačkom i Austrijom. Ogromna većina inozemnih izravnih investicija stiže također iz tih zemalja. A stotine tisuća ljudi koji potječu s jugoistoka Europe trajno je migriralo u zemlje zapadne Europe – ponajprije u Njemačku, Austriju i u Švicarsku.

Doznake sa zapada

Možda se ne mora ni ići tako daleko kao što je to učinio poznati hrvatski nogometni trener Miroslav Blažević. On se već prije više godina zakleo na dobar odnos regije s Berlinom. Po njemu navodno 30 posto Hrvata i 50 posto Bosanaca živi od financijske pomoći iz Njemačke. I doista, doznake emigranata po nekim procjenama čine i više od deset posto BDP-a tih zemalja. Taj novac gotovo u potpunosti ide u konzum i tako doprinosi da se gospodarska i socijalna situacija kompletno ne pogoršaju.

Merkel je po pitanju zapadnog Balkana sve donedavno bila vjerna svojoj taktici batine i mrkve. Eventualno članstvo u EU trebalo je biti tako atraktivno da su politički čelnici regije spremni zauzvrat i na političke ustupke – kako bi se riješilo brojne konflikte. Gajenjem tijesnih i osobnih veza kancelarka je htjela doći do konkretnih rezultata.

Korupcija, korupcija, korupcija…

I tako je EU pod utjecajem Angele Merkel velikodušno ignorirala bujanje korupcije, gaženje neovisnog pravosuđa i pritisak na medije. Jer na koncu konca nije se htjelo razljutiti političke partnere. Aktualni predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, kojega ne samo oporba u Srbiji optužuje za vođenje autokratske politike, redovito se hvali prisnim privatnim prijateljstvom s Angelom Merkel. Ona ga je osobno i demonstrativno ugostila u Kancelarskom uredu usred predizborne kampanje u Srbiji i na taj način jasno poručila koga smatra političkim partnerom.

I najmlađa članica EU-a, Hrvatska, za čiji ulazak u Uniju se Angela Merkel posebno intenzivno zalagala, već je u više navrata razočarala kancelarku. Zbog toga što se Zagreb odbijao izručiti bivše jugoslavenske obavještajce, optužene u Njemačkoj za ubojstvo, i to usprkos Europskom uhidbenom nalogu, njemačka je kancelarka 2013. demonstrativno bojkotirala proslavu ulaska u EU. Tijekom predizborne kampanje za Europske izbore u svibnju 2019. Merkel je u Zagrebu zapljeskala na tonove glazbe koju se moglo čuti u Ciboni – a da pritom očito nije znala da se radi o glazbi spornog nacionalističkog pjevača Thompsona, a osim toga je morala odslušati i nacionalističke govore.

Angela Merkel nije uspjela ostvariti ono što je htjela po pitanju EU-integracije. Ono što ostaje iza kancelarke u odlasku je i ogromna financijska pomoć za zapadni Balkan, koju je i ona „pogurala”. Bruxelles je baš ovaj tjedan odobrio 14,2 milijarde eura kojima se želi pomoći mogućim budućim članicama iz ove regije do 2027. Hoće li ta sredstva s obzirom na korumpirane strukture doista biti uložena tamo gdje trebaju biti uložena, to tek treba vidjeti.