Kao da ih nema – život bez dozvole boravka

Uvijek kada se vozila u vlaku, Maria (pravo ime poznato redakciji) uvijek je sa sobom imala važeću voznu kartu. Na „crno“ se još nikada nije vozila nijednim prometnim sredstvom, isto kao što još nikada ulicu nije prešla dok je semafor pokazivao crvenu boju – čak ni ako nigdje na vidiku nije bilo automobila. Svoj posao čistačice uvijek je obavljala vrlo temeljito i savjesno. Puzajući na koljenima, prala je podove, dnevne sobe, kupaonice, ponekad i 12 sati dnevno. Maria nikada nije bila bolesna i uvijek je na posao dolazila točno – iako je od svoje plaće jedva mogla živjeti.

Pa ipak, stvari su funkcionirale i tekle svojim tokom 15 godina, sve do ljeta 2009. godine. Toga je dana bila u žurbi te je zbog toga promijenila svoj uobičajeni put koji ju je doduše uvijek stajao vremena ali je barem bio sigurniji. Toga je dana međutim pošla prečicom koja ju je vodila kroz kolodvor. I tamo se dogodilo ono čega se uvijek bojala – upala je u policijsku kontrolu. Zaustavili su ju tražeći od nje dokumente. Nije im ih mogla pokazati jednostavno zato što ih još nikada nije ni posjedovala.

Nakon 15 godina moraju napustiti Njemačku

Budući da se to dogodilo kratko pred završetak školske godine, vlasti su njezinoj kćerki dozvolile ostanak još nekoliko tjedana kako bi ipak mogla završiti šesti razred. Da nije bilo nje, Maria bi još istog dana završila u pritvoru. Njezina je kćer rođena u Njemačkoj. Od njezina oca, koji u Njemačkoj također boravi bez dozvole boravka, Maria se razišla već odavno. Marijinu domovinu Ecuador kćerka još nikada nije posjetila. Čak ni španjolski ne govori baš dobro. Njezin materinjski jezik oduvijek je bio njemački. Prije nego što su morale napustiti Njemačku, njih su se dvije oprostile od Sigrid Becker-Wirth. „To je bilo užasno“, kaže 61-godišnja žena pričajući ovu priču. Ona je Mariu i njezinu kćerku dobro poznavala, i često im je pomagala kad su bile bolesne.

Sigrid Becker-Wirth radi za udrugu MediNetzBonn. Zajedno s Ulrichom Kortmannom i desetak drugih suradnika, posreduje između izbjeglica i drugih stranaca bez dozvole boravka i liječnika. U slučaju bolesti, liječnici ovdje pomažu svima i što je najvažnije – sasvim besplatno. MediNetzBonn osnovan je 2007. godine. Osnivači su mislili kako ova uduga uskoro više neće biti potrebna, no stvari se od tada nisu niti najmanje promijenile. U međuvremenu je samo porastao broj liječnika na oko 80 i to svoh profila i smjerova. Udruga je neovisna, financira se isključivo preko donacija. O točnim brojkama ovdje nitko ne želi govoriti. „Mogu samo reći da smo 2013. godine za medicinske preglede i sve zahvate potrošili oko 43.000 eura“, kaže Becker-Wirth, inače učiteljica u mirovini.

Nepovjerenje je veliko jer imati povjerenja može biti fatalno

„Osobe bez papira“ mogu svakog ponedjeljka između 17.30 i 19 sati doći na savjetovanje u jednu izvana neuglednu zgradu u središtu Bonna. Njih oko 4.000 živi u ovom gradu i okolici. Neki Sigrid Becker-Wirth prilikom ulaska u njezinu malenu prostoriju pozdravljaju vrlo srdačno i glasno, drugi pak ulaze puni straha, oborenih pogleda. U prosjeku ponedjeljkom ovdje dođe oko 15 izbjeglica. Neki dolaze zbog gripe, angine, želučanih tegoba, no ima i onih s ozbiljnim bolestima kao što su razne vrste tumora i karcinoma. Zbog straha od gubitka radnog mjesta u slučaju bolesti, mnogi ignoriraju simptome dugo vremena i pomoć počinju tražiti kada je već kasno pa čak i prekasno.

Što se nacionalnosti tiče, ovdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta –iz Sirije, s Filipina, iz Perua i s Kosova. O sebi ne želi govoriti nitko. Prevelik je strah da bi ih samo jedan jedini detalj mogao otkriti čime bi ugrozili sebe i svoje obitelji.

U sjeni života izbijaju razne bolesti

„Jedna je žena došla s rakom dojke u trenutku kada se on već mogao vidjeti i golim okom. Možete si zamisliti u kojem je stadiju karcinom tada već bio. Jedna druga pacijentica je došla s tuberkulozom. To je vrlo zarazna bolest. Za njezino suzbijanje bi i država trebala biti zainteresirana“, kaže Becker-Wirth.

A kada se govori o državi, ona i želi pomoći ali po njezinim pravilima i to putem zakona o pravu na dobivanje azila. U njemu stoji kako u Njemačkoj i osobe koje ovdje žive bez dozvole boravka imaju pravo na određene usluge i pomoć. Kada se govori o medicinskoj pomoći, na nju pravo imaju primjerice samo osobe oboljele od teških bolesti. Druga je mogućnost da se same takoreći prijave i u Uredu za strance dobiju ograničenu dozvolu boravka za izbjeglice koja međutim vrijedi samo toliko dugo koliko traje određena terapija.

Budući da MediNetzBonn skupe terapije kao što je kemoterapija ne može financirati, Sigrid Becker-Wirth svojim štićenicima mora „organizirati“ jednu ovakvu dozvolu boravka iako to ne čini rado. Ona navodi da mnogi zbog stalnog straha u kojem žive te nesigurnosti jer ne znaju kako će preživjeti slijedeći mjesec, oboljevaju od psihosomatskih bolesti ili pak posttraumatskog sindroma.

Što se tiče Marie i njezin kćeri, Sigrid Becker-Wirth kaže da ne zna gdje su a niti kako su. Može se samo nadati da im je dobro i da se djevojčica privikla na stranu zemlju u kojoj sada živi. Kaže da je nakon deset godina rada u ovoj udruzi naučila sve zakonske propise vezane za strance. A trenutno se angažira oko uvođenja jedne vrste anonimnog bolovanja kako bi u slučaju bolesti i oni koji nemaju legalan boravak u Njemačkoj ipak imali pravo na cjelokupnu medicinsku pomoć.