Kazalište slijepih: 3.000 predstava, a nisu priznati

Dramski studio slijepih i slabovidnih “Novi život” iz Zagreba nastao je na prvi dan proljeća 1948. godine, kada su njegovi glumci izveli svoju prvu predstavu. Od tada do danas slijepi i slabovidni glumci prezentirali su 3.200 puta svoje umjetničke kreacije iz zbirke hrvatske i svjetske literature.

Kazalište slijepih i slabovidnih ”Novi život” iz Zagreba gostovalo je u svim zemljama Europe, a trenutno pripremaju i turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Organizator su i jedinog kazališnog festivala slijepih u svijetu BIT (Blind in theatre) koji se održava svake druge godine u Zagrebu. Tradicionalno razmišljanje da su slijepi ”jadni i nemoćni” je blago rečeno demode, kaže Vojin Perić, glumac i direktor Kazališta slijepih. ”Mi smo najstarije Kazalište slijepih u svijetu i mi te predrasude rušimo već 60 godina. Vjerojatno ćemo ih rušiti još 60 i tek onda će se to pomaknuti za nekoliko zlatnih zrnaca. Dok je svijeta, sljepoća će biti jedan od težih hendikepa, mi ne bježimo od toga, ali bježimo od toga da smo onda neminovno i manje vrijedni ljudi. Puno je teže živjeti u jednom mraku pored zdravih očiju.”

Gdje god dođu igraju na 'svojoj pozornici'

Za pripremu jedne predstave, glumcima je potrebno od tri do šest mjeseci. Cijene autobusnih i avionskih karata prelaze okvire kazališnog budžeta pa na turneje putuju sa dva veća automobila. Tako, na primjer, samo za izvedbu jedne predstave u Hamburgu u putu provedu dva dana, za Lisabon tri, ali im to, kaže Perić, ne predstavlja problem, jer cijeli tim glumaca funkcionira kao obitelj. Na turnejama nastupaju bez proba. ”To je isto kao da bi vi moju kuhinju premjestili u London, ali istu onakvu kuhinju kakvu ja imam, i kažeš Je li možeš kuhati? U svojoj kuhinji mogu kuhati, dakle na svojoj sceni mogu igrati, a scena je ono što mi donesemo i postavimo, bilo gdje.”

Slabovidna Dajana Biondić je svoju prvu predstavu ”Kralj Edip” odigrala prije deset godina u srednjoj glumačkoj školi. Danas studira glumu, a istovremeno uzima i sate suvremenog plesa, tako da povremeno nastupa i u plesnim predstavama. ”Imam već neko iskustvo, tako da mogu reći, pozornica kao pozornica je na neki način poznat teren. Naravno, ako ćemo gledati sa strane osjećanja, nastup pred novom publikom je uvijek poseban izazov. Ja volim taj cijeli proces rada i sve to na neki način ide u skladu sa našim poslom, tako da ne osjećam neke velike poteškoće, a u biti i neke sitnice koje se dese, one se u nekom trenutku rada ispravljaju.”

Predrasude državnih institucija

Gostujuće uloge u predstavama Kazališta slijepih povremeno dobije i kazališna tehničarka Ana Biondić. Ana nema problem sa vidom, ali joj to iskustvo nije strano, jer je odrasla uz slijepog oca. ”Imam neko iskustvo sa ljudima koji ne vide i onda mi je sasvim normalno da sa njima radim. Nemam nikakvih predrasuda, nije to ništa neobično za mene, jer živim sa čovjekom koji ne vidi.”

Za razliku od Ane, hrvatske institucije, čini se, još počivaju na predrasudama. Potvrđuje to i direktor Vojin Perić. Da je jedno od najstarijih kazališta u Zagrebu dobilo svoj status, bavio bi se isključivo umjetnošću, a ne vlastitim preživljavanjem, komentira Perić. ”Mi smo udruga i nismo kazalište i nikome u Hrvatskoj za sada ne pada na pamet da osnuje kazalište slijepih. Nije to zato što nemamo dobre predstave ili zato što nemamo profesionalne glumce, već zato što smo slijepi. Mi da kažemo Vi nas diskriminirate, nećete nam priznati status, oni će nam reći Nema ni financiranja. Bolje nam je iz ove pozicije raditi svoju misiju, nego ne postojati. Mi smo se odlučili: Dobro dajte nam koliko možete, mi ćemo raditi koliko možemo, ići ćemo po svijetu razbijati predrasude i prezentirati hrvatsku kulturu.”

„Lopovluku nema kraja“

Tijekom njihove posljednje trodnevne turneje po njemačkim gradovima Hamburgu, Münchenu i Berlinu, glumci su odigrali predstavu ”Lopovluku nigdje kraja nema”, ismijavajući neke društvene anomalije i tobožnju brigu društva o osobama s invaliditetom. Predsjednik Kulturno-umjetničke i športske zajednice u Berlinu Željko Matić već treću godinu pomože turneju nadajući se da će ova problematika kroz javnu prezentaciju doći i do državnih ustanova.

Autorica: Selma Filipović

Odg. urednik: Anto Janković