Kineski „put u komunizam“ u Mercedesu
21. listopada 2017
Glavni tajnik KP Kine Xi Jinping je, posve u tradiciji komunističkih vođa i takvih partijskih kongresa, držao govor koji je potrajao preko tri i pol sata. Isto tako tradicionalno, pojam „socijalizam" upotrijebio je 148 puta, a 18 puta je bio spomenut i Karl Marx. Uz mnoštvo crvenih zastava i komunističkih simbola je i na ovom partijskom kongresu koji se održava svakih pet godina barem naizgled bilo sve kako dostoji „pravim" komunistima.
Ali svatko tko je barem letimice bacio oko na barem najvažnije spise njemačkog teoretičara radničkog pokreta sluti da se Karl Marx okreće u grobu brzinom avionskog propelera. Jer u Kini vlada najdivljiji oblik kapitalizma, izrabljivanje radnika i pohlepa za profitom kakvu Marx nije mogao vidjeti niti u svoje doba 19. stoljeća. Samo tri sudionika ovog partijskog kongresa imaju posjed negdje oko jedne milijarde – naravno „imperijalističkih", američkih dolara. Broj superbogataša, dakle koji imaju više od 300 milijuna dolara, u Kini se ove godine povećao za 348 osoba i sada ih je 2130. „To je dvostruko više nego što ih je bilo prije pet godina i četiri puta više nego što ih je bilo prije deset godina", objašnjava Rupert Hoogewerf koji uređuje listu bogataša za ugledni list Hurun.
„Vladaju izrabljivači radničke klase"
Je li Kina još uopće komunistička zemlja? Ne, potpuno je jasan kineski povjesničar Zhang Lifan: „Tu vlada elitistički kapitalizam koji pred sobom vijori socijalističku zastavu. Moć leži u rukama ljudi s golemim imetkom. I oni izrabljuju klase koje su ispod njih", tvrdi kineski povjesničar.
Te privilegirane osobe su monopolizirale imetak, resurse i moć u rukama partije: „Nekolicina oligarha sjedi na golemom blagostanju i društvena podjela imetka je izuzetno nepravedna", kaže Zhang Lifan. Jedino što je još ostalo od komunizma je autokracija: samostalna vladavina vladajuće klike koja ne dopušta oporbu bilo koje vrste.
Jer stanje „radničke klase" u Kini potpuno se uklapa u Marxove konstatacije o izrabljivanju: radnici često rade i po 50, 60 sati tjedno za bijednu plaću, radnici dobivaju otkaz samo ako padnu sa skele na gradilištu na kojem rade, a tko i digne glas – odmah dobije otkaz bez diskusija. Neovisnih sindikata nema niti su dozvoljeni, a državni sindikati u pravilu rade ono što im kaže „drug direktor". Novinari koji se uopće usuđuju pisati o svim nepravdama po kratkom postupku završavaju u zatvoru.
„Drugarice i drugovi, to je dijalektika!"
U jedva kojoj drugoj zemlji svijeta postoji tolika razlika između bogatih i siromašnih kao u Narodnoj Republici Kini. To počinje već prijavom boravišta (hukou) prema kojem onda ovisi i u kakve škole će ići djeca i kakva socijalna skrb vas može očekivati. To betonira goleme razlike između siromašnog sela i bogatih metropola gdje ima više Ferrarija i Rolls Roycea nego što ih voze po europskim gradovima.
Što je dakle taj Jingpingov „Marksizam 21. stoljeća"? „Oni stvaraju iluziju kako bi varali ljude. Ni sami ne vjeruju u to. Ono što čine je točno suprotno onome što govore (na komunističkom kongresu). Nitko im više ne vjeruje", tvrdi Zhang Lifan koji je nekoć bio i član Akademije društvenih znanosti.
Kako dakle objasniti tu kombinaciju Marxa i Mercedesa, Louis Vuittona i Lenjina? Veoma jednostavno i to se posve uklapa u marksističku misao, tvrde ideolozi komunističke partije Kine i Xi Jingping. Odgovor je, naravno; dijalektički. Doduše, takvu dijalektiku na žalost nisu posve razumjeli niti socijalisti zapadnog svijeta, ali „u pokretu između proturječnosti dolazi i do napora", čulo se od Jingpinga. Stvoriti dakle iz teze i antiteze sintezu, idealno stanje društva – komunizam. To je počeo još Deng Xiaoping sa svojim mačkama koje love miševe, bez obzira koje boje bile i to se sad nastavlja zajedničkim naporom i bogatih i onih koji su na rubu gladi.
„Još 100 godina"
Kratko rečeno, ideologija glasi kako Kina mora postati bogata kako bi si uopće mogla priuštiti komunizam. To bi moglo potrajati „100 godina" dok ne počne „potpuno socijalističko razdoblje". A to razdoblje je međupostaja na putu prema komunizmu, objašnjava nam Matthias Stepan iz Instituta Merics o razvoju Kine u Berlinu. „Utoliko za ideološki uvjereni kineski državni vrh te proturječnosti ne predstavljaju nikakav problem."
Najveći problem – i tu su Kinezi vidjeli pouku raspada imperija Sovjetskog Saveza, je jedino do tog cilja ostati u jednom komadu: „Partija i vlada, vojska, društvo i obrazovanje, sjever i jug, zapad i istok – sve to vodi partija", čulo se od Xi Jingpinga i na ovom kongresu.
Zato i glavna zadaća nisu radnici koji rade od jutra do mraka u neizdrživim radnim uvjetima. Glavna zadaća jest ostati na vlasti još barem 100 godina. A nakon toga, pričat će oni koji to dožive...
Andreas Landwehr / dpa